LEGENDA O KRAVLJEM ZVONU
Pise: Boris Dezulovic
Pricao mi jednom moj prijatelj Zeljko Maganjic o zivopisnim obicajima livanjskih Roma, zapravo velike romske obitelji koja je cijela spavala u jednoj ovecoj sobi, gdje su braca pred odlazak na pocinak, prije nego bi se ugasila jedina sijalica u sobi, staroj majci Finki vezivala oko vrata klepku, limeno zvono za kravu. Pricajuci tu pricu, Maganja bi na tom mjestu zapalio cigaretu, ostavljajuci u krcmi prazan prostor za pitanje zasto su, pobogu, majci vezivali kravlje zvono oko vrata, a onda otpuhnuo dim i objasnio: kad bi se uvecer ugasilo svjetlo, skakao je u mraku te sobe tko je na koga stigao, nije se pitalo tko je cija zena, a tko cija snaha, tek kad bi se zaculo zvono, to je znacilo - ne diraj, to je majka Finka.
Sjetio sam se te zgodne etnografske fusnote citajuci rezultate istrazivanja svicarskog instituta za genetiku iGenea, ciji su se strucnjaci nedavno najsuvremenijim DNK-metodama pozabavili dekodiranjem slozenih rodoslovnih stabala balkanskih naroda.
Svi, naravno, pamtimo romanticne price za "laku noc, djeco", kakve su nam pricali profesori povijesti i istorije - moderne verzije epskih dvanaesteraca o plemenima ponosnih slavenskih vitezova koji u velikoj seobi naroda na bijelim konjima stizu na Balkan, useljavaju u rimske gradove, grade velicanstvene crkve i dvorce, herojski se odupiru kojekakvim Turcima, Austrijancima i ostalim mrskim zavojevacima, i vec do kraja recenice imaju slavne nezavisne nacionalne drzave, sa certifikatom o tisucljetnoj narodnoj pravici i etnickoj cistoci.
Desetljecima i stoljecima sijedi su profesori pisanim dokumentima, historijskim izvorima, Porfirogenetovim zapisima, kamenim plocama, papinskim bulama i sultanovim hatiserifima hranili mitove i legende o slavnim narodima, uvjerili smo se i sami u svaku predrasudu o nama i drugima, sto je trebala ucvrstiti vjeru u jedinstvenost i neponovljivost nasih etnickih identiteta, svetu i neupitnu drugacijost u odnosu na sve ostale.
Kad bismo pak s vremena na vrijeme otkrili koliko smo zapravo jednaki u upinjanju da dokazemo razlicitost, izvlacili smo kljucni argument - krsne listove, izvode iz maticnih knjiga i rodoslovlja koja su imala dokazati da smo "cisti". Cisti Hrvati, cisti Srbi, cisti Albanci, cisti Slovenci. Cisti po oba roditelja, cisti unazad tri koljena, cisti dokle god seze pamcenje djedova, cisti unazad vijek, dva ili pet, s prezimenima i obiteljskim rodoslovljima koja su nam jamcila cisti narodni pedigre, potomci Zrinskog, Karadorda, Tvrtka, Skenderbega, Nemanjica, Subica i ostalih junaka romanticnih prica za laku noc, nacionalnih historija sto smo ih nacrtali kao stripove o princu Valijantu.
Onda je znanost, ta pocast naseg doba, "prevela" mapu ljudskog genoma, neki su neobicni ljudi u bijelim keceljama sa znakom instituta iGenea, dokoni svicarski niskoristi s viskom slobodnog vremena i manjkom nacionalnog osjecaja, isli provjeriti kako u nasim DNK-spiralama stoje stvari s porijeklom i genetskim korijenima. I nasi su se romanticni mitovi raspali kao djecja zvecka.
Ukratko, nema u toj spirali darovnica, bula ni hatiserifa, nema Konstantina Porfirogeneta, ni Bascanske ploce, ni Miroslavljevog jevandelja, nema tu cistog Hrvata i Srbina ni u prvom koljenu, nema cistog Juznog Slavena, nema cistog nikog. Ovdje je, braco, spavao tko je s kim stigao, tko god je prosao ovim krajevima - ja se izvinjavam na jeziku - jeb'o nam je majku, svatko svakome, svi svima, Iliri Slavenima, Teutonci Ilirima, Kelti Teutoncima, Fenicani Keltima, Heleni Fenicanima, Vikinzi Helenima, jedni drugima, drugi prvima, sprijeda, straga, pojedinacno, grupno, u trojke, na redaljke, sa zvonom, bez zvona.
Kad se svedu povijesni racuni, ovaj je prostor zapravo bio jedna golema historijska javna kuca, multikulteraj: hiljadama godina kolone sto su u velikim seobama prolazile kraj Balkana slusale su otamo ciku, vrisku, zenski smijeh, pohotne krikove i brecanje kravljih zvona, pa su vrtjeli glavama, pokrivali djeci usi i ubrzavali korak. "Sve je tu izmijesano i jedno na drugo nakalemljeno", zabiljezio je konsternirani Seneka dvije hiljade godina prije otkrica mape ljudskog genoma.
Takvi su otprilike laicki interpretirani rezultati istrazivanja o genetskom porijeklu balkanskih naroda, sto ih je objelodanio ugledni svicarski institut iGenea. Od plemenite cistoce nasih krvnih grupa nije, naime, ostalo nista: ponosni Hrvati, recimo - cukununucad Klukasa i Lobela - po genetskoj strukturi zapravo su pedeset posto vise Iliri nego Slaveni, a slavenske krvi imaju tek kap-dvije vise od - keltske. Ima tu i teutonske, i fenicke i helenske krvi, ali od Tudmanove mitske Perzije ni traga.
Gordi Srbi, s druge strane - cukununucad Nemanjica i Carnojevica - jedva su trideset posto uopce Slaveni, tek nesto manje Iliri, Teutonci i Kelti, a i u njihovim pravoslavnim venama naslo se bogami fenicke i helenske krvi. U Bosni je pak ilirske krvne grupe ostalo najvise, cetrdeset posto, pa su malo Teutonci, malo Kelti, a malo Slaveni, i jos manje Huni i Tracani. Makedonci i Slovenci likuju: makedonskoj braci nalaz je potvrdio trideset posto genetske strukture antickih Makedonaca, a Slovencima trecinu profila teutonskog porijekla. Ali i pet posto zidovske i tri posto krvi -drevnih Vandala. Danas okupljenih uglavnom u klubu navijaca NK Maribor.
Albancima je, na primjer, ostalo tek trideset posto ilirske krvne grupe, a ostalo je koktel slavenske, tracanske, fenicke, helenske i - vikinske krvi. Tko zna kad i kako, tek Vikinzi su traga ostavili i u Srbiji, gdje dva posto genetske strukture otpada na slavne Odinove ratnike.
Stoje tako Hrvati i Srbi na parkiralistu pred zgradom instituta iGenea, drze svoje nalaze u rukama i zbunjeno vrte glavama. Dvadeset godina upinjali se Hrvati dokazati da su iranskog porijekla, a sada ispada kako ne samo da nemaju tamo ni najdaljeg rodaka nego i da su za cetiri posto vise Iliri nego sami Albanci. A da se od Srba razlikuju tek nesto malo u omjeru ilirske i slavenske krvi. I po tome sto - za razliku od Srba - nemaju nimalo vikinske.
Stoje Srbi i Hrvati, gledaju se s nelagodom, vrte u glavi sto se to, bestraga, dogodilo s njihovim historijama i psuju u sebi vlastiti rod i porod. S kim su spavale mitske prahrvatice Tuga i Buga, kurvetine da bi li kurvetine, nije valjda bilo fenickog trgovca koji ga nije umocio, sram ih i stid bilo, svaki helenski probisvijet, svaka jebena teutonska propalica, tko god je pitao taj je i dobio, negacijski prefiks "ne" u hrvatski jezik je dosao tek kad su se umorile Tuga - koja je i ime valjda dobila zato sto se iz njene sobe vazda culo "tu ga, majstore, tu ga!" - i njena sestra Buga, radodajka s govornom manom.
A i ona stara Anastasija, Stefanova zena i majka Nemanjica, oduvijek je Srbima bila sumnjiva ta koketna i pohotna zena sto se izdavala za cednu monahinju. I onaj njihov sin, Stefan Prvovencani, sto nije prvovencavao srpske kceri, nego je sijao plemenitu srpsku spermu kcerima bizantskih careva i venecijanskih duzdeva, za koje se sad - kao u filmu "Mostovi okruga Madison", kad nakon smrti majke djeca otkriju njenu davnu tajnu - ispostavilo da su se jebale sa svakim keltskim konjokradicom i vikinskim malim od palube. Pa sad ne znaju Srbi jesu li im rogovi od Stefana Prvovencanog ili od vikinskih pradjedova.
Odjednom se tako, eto, raspale nase slavne historije, popadale jabuke daleko od rodoslovnog stabla, umjesto Tuge i Buge Hrvati sada uce o Fenicaninu Kadmu koji se doselio medu Enhelejce, ozenio Harmoniju i dobio sina Illyriosa, krsnog junaka kojega je, veli legenda, po rodenju obavila mitska zmija i prenijela mu svoju golemu moc. Koju tacno moc mu je prenijela, legenda ne kaze, ali kaze kako je jednom prilikom mladi Illyrios na putovanju Balkanom prolazio pored kuce iz koje se culo mahnito udaranje limene klepke i zenski krikovi "Tu ga, tu ga!".
A Srbima sada umjesto Dusana Silnog valja u skoli uciti srpskog cara Hogara Strasnog. Kojega je njegov vjerni suborac Glupi Edi jednom prilikom umjesto na Baltik doveo na Balkan, gdje je Hogar Prvovencani, Silni, Strasni, kako se vec zvao, jednom prilikom prolazio pored zenskog manastira iz kojega se culo mahnito udaranje limene klepke i zenski krikovi "Illyriose, sada me, Illyriose, sada me!".
Od cijelog velicanstvenog rodoslovnog stabla Hrvata ili Srba ostala je tako tek po jedna tuzna objesena limena klepka, jedini dokaz nase etnicke i genetske cistoce. Stajat ce u nasim muzejima prastaro kravlje zvono u posebnoj staklenoj vitrini, a kustosi ce pricati o zivopisnim narodnim obicajima drevnih Hrvata i Srba, koji su pred spavanje vezivali zenama kravlje zvono oko vrata. I kad budete kustosa pitali zasto su, pobogu, zenama vezivali zvona oko vrata, reci ce vam: kad bi se u mraku zaculo zvono, to je znacilo da je stranac stigao u selo. |
