Ljubav| Moj grad| Roditeljstvo

Za svu decu ulice, za male niske bisera

natasa_tasic_10 RSS / 30.08.2019. u 19:34

beskucnik.jpg
Bila je jesen čini mi se te godine. Sećam se da je grad mirisao na parfene koji su preprodavci prodavali na uličnim tezgama, sveže pokošenu travu i lavandu.
Vraćala sam se sa fakulteta i krenula u Dečiji Romski Centar da držim časove matematike i fizike. Na samom ulazu, Milica osnivačica centra mi se obratila i rekla : „Mala sve OK?" i pogledala me je onako ispod naočara. Secam se jasno tog dana jer sam tada upoznala tih dvehiljaditih svu tragediju dečijih izgubljenih snova.
U Centru je postojala kuhinja, mala, ali funkcionalna. Žene su sekle hleb i pravile sendviče. Toliko sendviča do tada nisam videla, kao da se sprema vojska da dodje, a ne da sedne nas pet i da ruča, elem, i mene zaposliše da sečem one kifle, ređam salamu i puter.
Ušle su spremačice i krenule da čiste detaljno sve. Zatim je usla psihološkinja i još dve koordinatorke i tada su došla deca.
Deca ...koja su izgubila detinjstvo i svaki pokušaj da se mogu nazvati decom, bila su sve samo njihova duša nije bila dečija. Centar se nalazio u Birčaninovoj, a u parku su živeli ispod nekih kartona njih desetoro uzrasta od 4 do 12 godina.
Ne moram vam ni napisati ni reći sa čim su se sve susretala., koliko su brzo ostarila i koliko se tuge krilo iza osmeha dok sam im dodavala tu kiflu. Svaki njihov pokret je bio po malo usporen, svaki pogled u daljinu izgubljen. Najstariji se brinuo o njima. Dečak je radio sve poslove, a zaista mislim sve, najgore koje ulica može da ponudi da bi ih sačuvao. Prihvatilišta, domovi, porodica ništa nije postojalo za njih. Bili su svuda i nisu bili nigde.
Jednom nedeljno su dolazili, ulazili su u toplo, pričali svoje priče, razgovarali sa psihologom, i koliko god puta da smo alarmirali nadležne službe nikakvih odgovora nismo dobijali nazad.
Taj dan sam izašla napolje, izbezumnjena i čula sam malog Dzonija kako se dere sa sve sendvičom u rukama „Nastavnice za kasnije", a zubi su mu se beleli kao niske bisera, lepotan mali, dečak koji je ubrzo nestao, putevima kojima su nestajala sva deca koja opstaju tako. A odgovora u to vreme od nadležnih nije bilo. Svi su samo ćutali.
Sela sam kod Manježa na stepenik i plakala, plakala sam jer nisam mogla da zadržim sve priče koje su bile ispričane, svaku nisku bisera upućenu na jedinom mestu gde su mogli biti svoji i svaki zagrljaj koji su nesebično delili.
Iz kafane je dopirala Usnija, pesma se mešala sa smehom ljudi. Neki drugi život nas je sve delio, svetove i vreme, podelio je i mene, jer ni ja posle toga nisam više bila ista.
Ta pesma me i sada prati, to sećanje ne bledi, a život i dalje ide.
Za svu decu ulice, za onaj osmeh. Mala niska bisera. 



Komentari (17)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mariopan mariopan 20:26 30.08.2019

Eh...

Odrasla sam sa tom decom, pokupljenom sa ulice, povađenom iz kontejnera, dovedenom iz Zvečanske. Onom decom koja se sama ljuljaju da se uspavaju jer ih niko nije ljuljao ni zagrlio, niko ih nije dotakao dok ne odrastu. U domu za nezbrinutu decu.

Bilo mi je teško da napišem taj blog. Mnogo ljudi ne zna kako odrastaju napuštena deca.
Koliko su usamljena i koliko su nemoćna da svoj položaj poprave ili promene.

Za blog l
predatortz predatortz 20:30 30.08.2019

Re: Eh...

Za blog l


I za vas dve -
maksa83 maksa83 20:31 30.08.2019

Re: Eh...

Bilo mi je teško da napišem taj blog.

Najlepši blog ovde ikad napisan - Slanina.

(A bez naših slova. Zamis' ti to...)
mariopan mariopan 20:36 30.08.2019

Re: Eh...

maksa83
Bilo mi je teško da napišem taj blog.

Najlepši blog ovde ikad napisan - Slanina.

(A bez naših slova. Zamis' ti to...)

Plačem, samo da znaš
alselone alselone 21:08 30.08.2019

Re: Eh...

maksa83
Bilo mi je teško da napišem taj blog.

Najlepši blog ovde ikad napisan - Slanina.

(A bez naših slova. Zamis' ti to...)


Ubedljivo! Mara (kako je Dragec voleo da joj tepa) me je kupila tada za sva vremena i uzivao sam kasnije citajuci kako sada uziva u Grckoj kod svoje dece.

Slanina, ostalo mi je urezano iako sam sada tek drugi put procitao.


A posle toga blog koji je pisala Jelica o tome kako je ocu nudila proju. Pa kaze "tanka kao da je pecena na mesecini". Nakozio sam se.
natasa_tasic_10 natasa_tasic_10 22:09 30.08.2019

Re: Eh...

Preplakah tvoj blog. Toliko stvari sam cula tada, a ne smem da kazem. Znas i sada na Slaviji zastanem i negde u daljini vidim Dzonija kako mi mase. Pisem ovo i knedla mi je u grlu toliko velika da ne mogu ni da je ispljunem a ni progutam. Moja mala niska bisera
zilikaka zilikaka 23:01 30.08.2019

Re: Eh...

Najlepši blog ovde ikad napisan - Slanina.

Ja sam ga posle čitala i bila posebno ponosna što mi je ona prava zemljakinja. Što je naša.
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 05:59 31.08.2019

Re: Eh...

zilikaka

Ja sam ga posle čitala i bila posebno ponosna što mi je ona prava zemljakinja. Što je naša.


Banaćanke tako šišaju i briju, da i slova pošišaju, svako do poslednjeg...

Nego kada smo kod dece i teme, setio sam se nedavno, kada sam, početkom ovog milenijuma, radio kao vaspitač sa autističnom decom, pa smo imali jednog štićenika koji je voleo da mažnjava sirni namaz, i to samo petkom prepodne (tada ga je nabavljala kućepaziteljka);

Sada, kada su radile devojke nisu mogle da ga zaustave - a nije smeo da ga mažnjava jer je imao problem sa kilažom, i to može da bude opasno po zdravlje te dece; međutim, on dva metra i sto kila, kada potrči ka kuhinji, ponese sve tri vaspitačice sa sobom na leđima, i sa sve njima na leđima dotrči do sirnog namaza, kao ragbista koji donese loptu do tačdaun-zone, i proždere ga dok ove sve tri devojke bezuspešno pokušavaju da ga spreče u tome. Sada, kada sam ja bio tu, pribojavao se da to radi; zato što imam prodoran glas a i bio sam brži od njega i imao sam snagu da ga zaustavim. Ipak, pokušavao je. On potrči a ja se razderem na njega, primordijalnim krikom: "Niiiir, acor [ that is, stani ]!" Onda on ostane da stoji tako, ali sve približavajući se frižideru korak po korak, kada ja okrenem leđa, kao u igri "Crne Marije" - ja okrenem leđa, on se približi korak, pogledam ga strogo a on kao stoji i ne mrda se! I tako, svakog petka, dok se ne izbori da dođe do vrata frižidera. I onda, kada dođe, a ja stanem između njega i vrata i pitam ga šta 'oće. Onda on tek ovlašno, vrhom prsta, dodirne sirni namaz. Upisao mi se u sećanje njegov pogled odobravanja, zahvalnosti i saosećanja što je dobijao to parče hleba sa sirnim namazom... Voleo sam taj posao, nisam bio sjajno plaćen ali dovoljno da samofinansiram svoje studije, a i steknem životnu hrabrost da začnem svoju porodicu i postanem roditelj...
Atomski mrav Atomski mrav 22:41 31.08.2019

Re: Eh...

Au, gde sam ja bio kad nisam procitao ranije taj blog? Pocepao me je i taj i ovaj tekst, kao i komentari... i hteo - ne hteo, misli mi odlaze ka nasoj princezi i lutkici, kako smo srecni sto je imamo i kako je ona srecna sto ima nas. I kako se zajuri ka mami ili tati (ko je vec blizi u datom trenutku) u trenutku kad se zbog necega jako rastuzi i pocne da place, ne bi li zagnjurila lice u nase ruke i pokusavam da zamislim kako li je deci koja to ne mogu da urade jer nemaju nikog svog... i ne mogu, moj um mi to ne dozvoljava, exception, division by zero, null pointer... ta deca prozivljavaju strahotu koju ja ne mogu ni da zamislim.
natasa_tasic_10 natasa_tasic_10 01:22 01.09.2019

Re: Eh...

Kada sam rodila Maki toliko sam vec bila nagledana i naslusana svih prica da sam postala previse obazriva i na sve sam pazila. Secam se da sam.pred prvi razred trazila sastanak u policijskoj upravi grada da proverim stepen nasilja u skolama, drogu, sve moguce stvari.
Mozes misliti kako me je policajac gkedao kada sam usla sa papirom i pitanjima.
Sad moram da mislim pozitivno, ali i dalje pazim, samo malo sam opustenija. Kada sve to vidis, onda kao roditelj postanes drugaciji.
mariopan mariopan 11:33 04.09.2019

Re: Eh...

Banaćanke tako šišaju i briju, da i slova pošišaju, svako do poslednjeg...



Ja sam to pisala žmurećki. U jednom dahu.
Da sam se vratila da pročitam i ispravim greške verovatno bih ga obrisala, do tada bi me prošao onaj trenutak hrabrosti.

Svima vama hvala na razmevanju.
4krofnica 4krofnica 21:23 30.08.2019

*


Bilo bi dobro da, ko može, ode do Krfske ili bul Arsenija Čarnojevića gde Svratište skuplja pribor za školu, odeću i obuću jer se bliži hladno vreme kada je još teže na ulici. I ne zaboravite slatkiše!

Mislim da sam pominjala priču moje drugarice koja je vaspitačica u jednom vrtiću na Paliluli i kako su išle da pomognu grupi devojaka, koje su kod Pančevačkog mosta preuredile neke napuštene prostorije i tamo su svakodnevno prihvatale mališane sa ulice, tražile im odeću i hranu, radile sa njima i učile ih. slala mi je slike odande, kakva dečija sreća da imaju nekoga ko će i sutra biti tu, to su radile bez ikakve naknade... neki heroji ne nose plašt, to su samo obične devojke velikog srca.


natasa_tasic_10 natasa_tasic_10 22:11 30.08.2019

Re: *

Za nasu decu. Lepotane
zilikaka zilikaka 22:58 30.08.2019

Uh


Ja ne umem da napišem komentar jer ništa tako ne pogađa kao patnja dece.
...a mi da poslušamo krofnicu, kako ko može.
mirelarado mirelarado 23:18 30.08.2019

Re: Uh

...a mi da poslušamo krofnicu, kako ko može.



Черевићан Черевићан 22:37 31.08.2019

tragedijom dečijih izgubljenih snova

Neki drugi život što nas deli

што спознамо јасније
у нама......... Детета,
и осмеха биће више
диљем ...целог Света
looping looping 12:48 01.09.2019

1

U Srbiji država bisere baca u blato.
Uglavnom.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana