Ima dana kad vam se razgovori sa ljudima popnu na glavu, kad bude tesko da saslusate drugu osobu jer vas zasipa necim sto je njoj ili njemu vazno a vas ne zanima uopste. Umorite se od posmatranja slicnih prizora, nekih lica koja su vam neispirativna u bilo kom smislu a eto, tu ste, nema bezanja.
Privilegija nas ljudskih bica je da i pogled i misao mozemo da usmerimo ka necem drugom. Naporno i tesko, da, ali nije nemoguce.
Prelazim most i idem iz Starog Beograda na Novi Beograd, posmatram u daljini svetla u tami, gledam nebo pa reku, pogledam ka Geneksu i setim se kako izgleda sfumato, vidim udaljene zalaske sunca, mislim na plovidbu camcem ka uscu Dunava i Save. Razmisljam kako je topla voda u Savi bila ovog leta.
Odjednom vise nisam deo one uzasne price sa pocetka, na trenutak bar, delimo mir, samo nas dvoje.
Moj grad i ja.