Na trenutak, doduše. Sad, lepše bi, sigurno, bilo pričati o jednačinama i brojevima koji pokreću svet, ali šta je tu je. A opet, možda su i mnogi od tih brojeva i jednačina imali nekada i neki potpuno drugačiji prizvuk, dok nisu postali to što jesu. Naravno, neću pričati o nuklearnoj fizici, virusologiji ili genetici, već o nečem sasvim drugom - finansijama.
Naime, sigurno je mnogima već uveliko poznato da globalnim finansijama odavno ne gospodare vukovi i munje Vol strita i London Sitija. Jer, danas tokovima novca u principu vladaju njegovo visočanstvo računar, kao i programi koje programiraju novi kraljevi berze - kvantovi. U svakom slučaju, definitivno nov detalj u čitavoj priči jeste i taj da samim procesom trgovanja više u principu ni ne upravljaju ljudi već programi, uključujući dobrim delom i sve prisutniju veštačku inteligenciju. U stvari, trenutno se više od 70% svih globalnih transakcija na tržištima novca i hartija od vrednosti vrši automatski, kontrolisano od strane računara - i gde se više od 50% transakcija dešava u okviru iste milisekunde.
Što opet ne znači da ni taj novi sistem nije imun na greške. Poznat je gubitak od više od 100 miliona dolara koji je pre nekoliko godina pretrpeo Goldman Saks na Njujorškoj berzi tokom nekoliko sati zbog programskog baga jednog od njihovih kvantova. Takođe, uočeno je da je nakon što je automatsko trgovanje preuzelo primat (što predstavlja zadnjih desetak i više godina) sve učestalija pojava "infarkta" berze - gde na 10, 15 minuta trgovanje potpuno zastane, uz još uvek neobjašnjivo survavanje cena (gde se čitav sistem povrati i rebutuje nedugo zatim). Šta je uzrok tome, da li sličnosti u kvantovskim algoritmima različitih brokerskih kompanija i investicionih fondova, njihove razlike, ili opet neki potpuno novi kompleksni programsko-dinamički fenomen, koji bi tek trebalo pravilno da se sagleda.
I tu dolazimo do osnovne teme bloga, odnosno do verovatno najvećeg dosadašnjeg sloma finansijskog sistema koji se desio zbog greške u programu. U stvari, nije da se radi o nekoj konkretnoj firmi, kvantu ili programu, kao ni o nekom klasičnom programskom bagu, već izgleda pre o propustu čitavog jednog novog koncepta. Naime, radilo se o svežoj ideji koja je podrazumevala pokušaj države i privatnog sektora da se početkom 21. veka dodatno pokrene US ekonomija masovnim ulaganjem u građevinsku industriju, izgradnjom kuća i stanova, kao i stvaranjem čitavog jednog novog tržišta hipotekarnih kredita, u kome bi se vrtele do tada nezamislive sume novca, što iz US, što po mogućstvu što je moguće više i iz inostranstva.
Da ne dužim - radi se o ekonomskoj krizi iz 2008. godine, u kojoj je globalni krah izazvan padom tržišta hipotekarnih kredita. Naime, jednu od osnovnih ideja iza čitave priče predstavljala je težnja ka maksimalnoj deregulaciji i liberalizaciji kriterijuma za izdavanje hipotekarnih kredita (koje je mogao da dobije bukvalno svako). Kao i relativno nova mogućnost trgovanja paketima više hipotekarnih kredita (njih nekoliko stotina ili hiljada spakovanih u jedan artikal kojim se trguje) na sada već čuvenom sekundarnom tržištu, koje upravo i jeste krahiralo.
Sad, suština priče bila je kako napraviti kvalitetan sistem ocenjivanja rizika kupovine pojedinačnih paketa hipotekarnih kredita (u kojima su se zajedno nalazili krediti kako nobelovaca, tako i nezaposlenih narkomana, gde su ovi drugi učtivo nazvani subprajm kreditima) na način koji bi bio verodostojan, i koji bi omogućio nastanak sekundarnog hipotekarnog tržišta zasnovanog na zdravim osnovama. I neko je, kako bi izašao na kraj sa ovim do tada prilično nesavladivim problemom, iznašao brilijantno rešenje, genijalnu Dejvid X. Lijevu gausovsku jednačinu (prvi put objavljenu 2000. godine). Kao i na njoj zasnovane programe, koji su omogućavali da se rizik kupovine svakog pojedinačnog kreditnog paketa prilično precizno klasifikuje, otvarajući tako put milijardama dolara da se preusmere u novo sekundarno tržište hipotekarnih kredita (što se upravo i desilo).
Jedini problem bio je taj što je za svaki od desetina hiljada različitih paketa hipotekarnih kredita parametar gama (γ) u prethodnoj jednačini bilo neophodno smisleno podesiti na odgovarajuću vrednost u opsegu između 0 i 1 (slično kao što je, na primer, u kompjuteru vašeg električnog automobila neophodno podesiti vrednosti na stotine parametara, kako bi kola ispravno radila). I kada su tvorci sistema shvatili da to teško da mogu da izvedu odabrano je lakonsko rešenje - da se za gro kreditnih paketa usvoji ista vrednost parametra γ = 0,6 (što znači da je dobar deo kreditnih paketa u principu bio približno isto gradiran, bilo maksimalnom ocenom, bilo ocenom niže, koliko god da to nije bilo u skladu sa realnim stanjem stvari).
I, priča je tako funkcionisala neko vreme, koju godinu, vrtela se i vrtela, sve dok se sistem nije raspao i izazvao jednu od najvećih do tada zabeleženih ekonomskih kriza, onu 2008. godine, koja na određeni način traje i do današnjih dana (mislim, zamislite da neko u kompjuteru vašeg električnog automobila svaki od stotine parametara podesi na istu vrednost - 0,6 - da li bi se kola uopšte i pokrenula).
I šta bi na kraju uošpte i mogla da bude jedna od poenti priče. Pa, možda i ta da i najelegantnije jednačine, formule i ideje, koliko god genijalne bile u teoriji, umeju da kaliraju u sudaru sa stvarnošću, odnosno sa potrebom da se parametrišu u skladu sa nekakvim realnim stanjem stvari.
A, opet, neko bi možda mogao da ode i dalje, tražeći primere za ovu priču ne samo u ekonomiji, fizici ili u tehnici. U stvari, izgleda da baš ni ne mora nešto preterano daleko uopšte ni da se ide. Eto, na primer, tolike silne ideologije i revolucije protutnjaše ovim prostorima, svaka brilijantna i savršena u dometima svih svojih hiljadugodišnjih carstava, a da se mnoge od njih izgleda nisu dalje ni makle, nažalost ili nasreću, od nekog njihovog broja 0,6.