A sad jedan prigodan istorijski - sasvim neaktuelan, da se malo našalimo - odlomak iz druge priče, "Otisak srca na zidu" koja za protagonistu i naratora ima čestitog Džona Bleksmita koji je živeo u skladu sa svojim prezimenom, premda nije kovao gvožđe, već ljudske sudbine, zahvaljujući svom jedinstvenom daru i sposobnosti da prepoznaje izdajnike, strane plaćenike i Jude tog vremena - ukratko, veštice. Pored završne pripovetke, "Luča Novog Jerusalima", posprdne i zastrašujuće poruke koju bi domaći kompulzivni ćirilizatori dobro učinili da pročitaju i uzmu u pamet, priča o Bleksmitu je doista najinformativnija povest o nama; daleko korisnija od čitanja svih dnevnih novina i medijskih sajtova zajedno. No dajmo reč čestitom Džonu lično, u povodu nekih novotarija koje su ga posebno, kao i mnoge naše sugrađane, uznemiravale:
Godine 1603. umreće Elizabeta I, a Džejms od Škotske krunisaće se za našeg kralja. Vremena behu teška, ništa dobro hrišćanstvu ne obećavahu. Svuda haraše demonija i pošast ljudske oholosti. Ljudi, plemeniti, imućni, učeni naročito, razum pogubiše. Počeše se oblačiti kao da se Bogu rugaju. Rođena kosa ne beše im dovoljna te je zameniše perikama od tuđih vlasi, čak i životinjske dlake. I neki ser Džon Herington uze da Božje načine prepravlja. Izume vodeni izmetnik, koji ne znam da opišem, a ni volje nemam, i namesti ga u Kraljičinoj palati u Ričmondu. Ne beše dovoljno što su skaredne Šekspirove igre zavodile ionako zbunjene duše, već, na godinu pre mog rođenja, sazidaše u Londonu kuću za njih i nazvaše je Globom, kao da ismejavaju onaj zemaljski, na kome Tvorac svoj preuzvišeni dar pokaza. Pa se i Džejms I, kralj, pomami i nečistim novotarijama predade. Napisa "Knjigu o sportovima", đavoljim zabavama, od kojih se čoveku čista srca diže kosa na glavi. ... Nije čudo nego Božja volja što se odmah po mom rođenju zapati Kuga.
[B. Pekić, Novi Jerusalim (izdanje Solaris, Novi Sad, 2001), str. 50-51.]
Kao ovako nešto pročitamo kod Pekića, pisca koji je u svemu sem pripovedačke tehnike bio oličenje dostojanstvenog, kulturnog konzervativizma, onda nam mora biti jasno u kojoj meri je onaj drugi konzervativizam tup, isprazan, promašen i besmislen. Koliko je to srednjevekovlje najbolje, najdirektnije sažeto u rečima o vodokotliću kojima bi se i tehnoministar prosvete (komičar svetskog ranga, ali siromašnog duha) podičio: koji ne znam da opišem, a ni volje nemam - ali odlučno osuđujem! Kao da slušamo savremene kreacioniste, vidovnjake i ostali kukolj koji se kroz neku mišju rupu provukao i uspešno zaobišao Prosvetiteljstvo i sve njegove tekovine.
A Džon Bleksmit je u potpunosti vlastan bio da veštice razotkriva i šalje na lomaču, zar ne?