Ima tako nekih ljudi koji ti se nekad pojave u životu, sasvim slučajno, pa se onda, opet, izgube iz njega, sasvim slučajno, pa se opet pojave, štonobi babe rekle "iznebuha" al' u pravom trenutku.
E, upravo mi se to dogodilo ovih dana.
Oni koji me prate na FB i Tw znaju da sam, ničim izazvana, zaglavila na operaciji na VMA i da sam danas, hvala na pitanju, došla kući. Ali, ono što nisam pisala, a i sad ću ostaviti ime osobe "tajno", jeste da mi je jedan bivši kolega dva puta spasao galvu - baš vezano za tu operaciju.
Daklem, znam čoveka još iz vremena kad smo zajedno počinjali u Radiju. Radili par godina zajedno, onda se rasuli na različite programe, sretali se povremeno na hodinuku, pozdravljali, ponekad popili kafu u klubu i toliko...
Nit smo se posebno družili nit' smo se trudili da se družimo. Jednostavno, svako je išao svojom stazom. "Ćao, ćao, šta ima novo, kako deca...?" i kako to već ide.
Onda sam otišla u Bocvanu, sa gomilom kolega pogubila kontakt (kako to već biva). Vratila se, otvorila FB, počeli da mi se javljaju neki dragi ljudi s kojima sam nekad radila i tako...
Povremeno proćaskamo na messingeru (rasuli smo se po celom svetu), ponekad uspem da uskladim vreme pa se sa nekim čak i vidim, malo pričamo o onima s kojima je jedno od nas u kontaktu a drugo nije, il' o nekom za koga dugo nismo čuli...
Realno, s kim sam se družila na poslu onda, uglavnom se družim i sada. I tako...
I tako, zimus, prokomentarišem nešto kod jednog kolege, kad, niotkuda, na moj komentar se javi gorepomenuti. Reč po reč, pređemo na messinger. Kažem u jednom trenutku da me sad ne bi prepoznao - previše sam se ugojila. On počne da me začikava da sve i da hoću, ne mogu da smršam jer nemam volje za to. JA NEMAM VOLJE? Zainatim se (a vala to i jeste jedini način da uradim nešto na sebi) i za dva meseca skinem "čak" 7 kila.
Onda, prošlog ponedeljka, ustanem, sve normalno, doručkujem, malo po kući, kao što to već ide, kad me preseče bol u donjem trbuhu. Bol jačine trudova. Ali, bez pauze. Jedva se dovučem do telefona, zovem hitnu (onaj telefon za savete) a doktorka mi kaže da moram hitno da se javim ili na VMA ili u Urgentni.
Zovem mog rođenog burazera da dođe po mene u Surduk, da me hitno vozi za Beograd. On dolazi, ali nema vremena da ostaje sa mnom. Ma dobro, velika sam ja cura, mogu ja to...
Odemo prvo na VMA gde mi kažu da, pošto mi je beogradska adresa na N. Bdg, moram na Urgentni. Buraz me odveze i ode.
Posle "samo" 3 i po sata u čekaonici konačno me pogledaju, pošalju na UZ i u laboratoriju (još sat i po) i konačno mi, negde oko pola 5 saopštavaju da je slepo crevo, da će najverovatnije morati da se operiše, ALI...
Kod njih mesta nema, nema ni saniteta da me preveze ("Možda za 5-6 sati, al' ovo izgleda hitno, snađite se!")
Buraz ne može, moja deca nemaju kola, ne mogu da se setim nikog ko ima kola a za taxi, naravno, nemam love jer nisam išla do bankomata niti znam gde da ga nađem. Zbunjena i u bolovima pišem poruku kolegi.
- Gde si?
- Na Urgentnom.
- Gde treba da ideš?
- Na VMA.
- Sedi, dolazim po tebe!
I dođe čovek, ubaci me u auto i odveze na VMA gde sam, u međuvremenu, javila Biberčetu da me čeka (shvatila sam da IPAK ne mogu sama). Čak se ponudio i da ostane sa mnom ako Biberče ne stigne (nije bilo potrebe). Pozdravi me i ode...
Usledile nove analize, zaključak da ODMAH moraju da me operišu, u međuvremenu stigli i Prestolonaslednik i Mudrica, i odvezoše me u salu...
Budim se posle nekog vremena, znate već kako to ide, maska sa kiseonikom, gomila nekih cevčica i nekih stvarčica koje rade "biiip" i uglavnom, do zore sam prilično zbunjena, al' to je, valjda, normalno.
Sutradan ujutro me prebacuju u "normalnu" sobu. Od "cimerke" pozajmljujem telefon da javim deci da mi donesu stvari i moj telefon. Da se vratim među ljude, makar virtuelno. Prva poruka je "Kako si? Je l' sve dobro prošlo?" Lakonski šaljem "tumb up" i nastavljam da dremam.
E, tek kad je došla vizita, pa doca, kog prepoznajem od sinoć i koji me je operisao, zaostaje da mi objasni šta se dogodilo i tek tu shvatam koliko sam blizu "ivice" bila.
Jesu, izvadili su mi slepo crevo, jeste, bilo je blago upaljeno, al' izvadili su mi i jajnik i jajovod i usput isisali gnoj iz stomaka... "Stigli ste u poslednji čas. I ne samo to. Morate da smršate, hitno. Dva puta smo vas gubili zbog težine i jedva vas povratili!"
"Ali, doktore, ja sam skinula 6-7 kila u poslednje vreme!"
"I to vam je spasilo glavu. Da ste imali tu težinu, teško da bi smo vas izvukli!"
I tako, moj dragi kolega, koga, eto, ne videh preko 20 godina, spasao mi je glavu - dva puta! Prvo, kad me je isprovocirao da počnem da mršavim, a drugo, kad je ostavio sve i potegao s drugog kraja grada da me preveze sa Urgentnog na VMA.
A stvarno se u mladosti nismo ništa posebno družili. Al' eto....
I ne, ne dozvoljava mi da mu se zahvaljujem, al' pošto znam da ovde ne zalazi - morala sam ovako. Zaslužio je.