Delovalo je da je sve baš onako, pobednički.
A onda je duboka država skočila i iskeženo rekla:
- Jesi li ti, Žuti, normalan?!
- A zašto? – prenuo se i mahinalno izvadio skupoceni češalj iz udobnosti svoje frizure, kako bi mu obe ruke bile spremne za nekakvu hitnu reakciju.
- Ma, idi, bre, čoveče – odmahnuše ovi instinktivno shvatajući da se tu ne vredi objašnjavati, a da, uostalom, za to uopšte nema vremena, koliko god da tip kapira ili ne kapira, pa se izdraše na ove u isturenijim redovima – Šta gledate, a?!! Brzo menjajte bravu na Beloj kući!! Brzo!!
- Neko ima duplikat ključa?!!
- Da!!! Trči, bre!!! Šta me gledaš?!! Trči..!
Sve se odigralo neverovatnom hitrinom. Zveket cipela, poluspušteni položaji tela, oči koje hvataju svih 360. Očas posla, vojska skupih odela i kravata pretvorila se u birokratski desetoboj. Trk u gvožđaru, trk po šrafciger i čekić, trk... Dvojica se tu spopletoše, ali ih brzo pozvana hitna pomoć ne zaustavljajući se pokupi kroz bočna vrata i nestade uz škripu guma. Očas posla, brava bi promenjena.
- Hajde! Na sve spratove, proverite da nisu možda već upali! Tražite i kroz ventilacijone otvore!! Vidi na krovu!! Da, i stepeništa..! Iza zavesa! U američkim plakarima!! Brže, brže..!
A smoreni čovek za teškim i skupocenim hrastovim astalom vrati češalj u svoju udobnu frizuru i nastavi kao da se ništa nije desilo. Doviknu – Melani, kakva je ona gibanitsa koju su doneli? Da li su degustatori preživeli? Ako jesu, daj ovamo. Dojadilo mi ona žabarsko testo sa paradajzom i šunkom odozgo. Da li se tako kaže?
- Šta „tako se kaže“? - uzvrati pitanjem ženski glas, a zvuk dugih noktiju zveknu o porculanski tanjir, što je on odlično prepoznavao.
- Pa, to, gibanitsa?
- Da, tako se kaže.
- Eh, znam da znaš... To su sve oni tvoji.
- Šta imaš protiv moje familije?! Kakva je tvoja?! Ne znate ništa osim gajenja goveda!
- Dobro, de, samo sam pitao.
- Znam ja da ti „samo pitaš“!
Stigla mu je gibanica, a udaljile su se njene zveketave štikle preko mahagoni parketa, nazad ka kujni. On je gledajući u gibanicu nije ni video. Samo po tom erotičnom zvuku je znao da je brzo prišla, ostavila keramiku sa nagorelim žućkastim komadom pred njega i još brže se zagubila.
Zašto navijam za Tramp Donalda? Zato što nervira duboku državu. Zato što se srbendaćka elita loži da je on prijatelj. Ali, iznad svega, zbog frizure. Sve ostalo je dnevna ili srednjoročna politika, i, u politici sve može biti sporno – no, jedno je nesporno: više nikada nećemo imati priliku da gledamo lika (US precednika) sa onakvom frizijanom. Stoga, moje dvojno državljanstvo biće upotrebljeno, zajedno sa mojim polubrzim netom, za davanje glasa Tramposaurusu. Ovde, u plebiscit demokratiji, sa unapred izbrojanim papirnim aviončićima, ionako ne vredi glasati. Dakle, ...