Tisina pred san koju prekida duga zvonjava fiksnog telefona negde u komsiluku. Zlokoban zvuk koji probija zidove i smirenu februarsku noc. Neko nekog uporno zove a odgovora nema.
Grad nestaje u zvezdama koje preuzimaju pocasno mesto i ove noci u Beogradu.
Zvuk neodazvanog poziva para usi, udara kao damar o cela onih koji cuju i ne prestaje da nemilosrdno odjekuje kao dozivanje dve stvarnosti. One koja je tu i one koje nikud nema a trebalo bi da se pojavi samo sa jednim odgovorom.
Glas koji se odazvao menja sve i umesto nejasnog i neispitanog, strasnog, dolazi najobicnija ljudska sreca.
Cvet na biljci koja dugo nije davala pupoljke.