Današnji blog posvećujem roditeljima, a razlog je sledeći.
Sedim ja tako lepo i pijem kafu, rekoh napokon da je popijem na miru, čak se i Meda utišao, ne laje kao besan, Saša svira ariju Eskamilja u sobi i sve je super.
Kad eto ti uleteše kao furija moja Ćerkica i njena Drugarica, izuvaju se i sa jednom cipelom i bosom nogom Drugarica paradira po kuci, dok ova druga ostavlja patike na sred sobe.
Drugarica upada u kupatilo sa drugom cipelom i potapa je u kadu, dok moja Cerkica viče iz kupatila : Mama ugazila sam u govno, i patike su na sred dnevne sobe.
Gledam i ne verujem svojim očima.
Tražim rezervne čarape po kući i vadim moje starke, Ćerkica trči po kupatilu i ceo šampon sasipa u cipelu koja je potopljena u kadu. Čarape zajedno peru, a Meda obigrava oko obe jer se tu nešto zanimljivo desava.
Sledeca scena je za pamćenje. Iz cipela cede vodu, i još uvek polubosa Drugarica ide i traži fen da suši čarape i cipele ( cipele su inače polučizmice kupljene pre dva dana i bele su boje), Cerkicine umazane patike su danas kupljene i bele su boje i obe su iskolačile oči i čekaju da im odobrim feniranje čizmica..
Ostade moja kafa na stolu. Meda je počeo da skače oko njih i da lupa šerpicu o pod, jer kada su deca tu tu je i hrana, Saša i dalje svira, a ja njih dve Lepote spremam za ispraćaj.
Dok sam ih tako ispraćala setila sam se moje uštirkane bele haljinice. Imala sam 9 godina i išli smo na neku slavu, mama mi je rekla da se ne mrdam dok obuče i moje druge dve sestre. Haljinica je imala čipkice, bele boje, sa falticama i sva je bila za paradiranje po familiji. Al, eto ti ga moj drug Milan, poče da se dere kao sumanut: Nataša izađi napolje uzeo sam kartone.
Izađem ja lepo napolje, a on stoji ponosito sa dva čvrsta kartona,pogleda me i kaže: Ajde da idemo na brdo da se spuštamo, brzo ćemo se vratiti, taman majka dok ti sredi sestre. Izula sam lakovane crne ćipele i sela na karton, pa lepše stvari mogu vam reći nije bilo, vriska, cika, ne može se opisati ta radost. Kad eto ti čujem ja moju majku, da se dere, i da me doziva, skupismo mi kartone i ja obujem cipele.Kad sam stigla majka fras umalo nije dobila. Carape bele sa čipkom iscepane, haljina uštirkana sva crna i siva, ja više nemam ni jednu pletenicu, ali se smejem i kažem izvini, išli smo na špuštanje sa kartonima.
Žena umalo fras nije dobila, sestre počele da se smeju, moj drug počeo da muca :Nije ona kriva...
Majka sela na stolicu i kaže mi:E Nataša, Nataša, rodila si se sve živce da mi pokidaš.
Eto tako ni mi ne odosmo nigde taj dan, a za kaznu smo trebili grašak Milan i ja celo veče. Njegov otac iznad njegove glave, moja majka iznad moje su stajali i nadgledali ceo proces.
Jedino što nisu videli da se mi smeškamo, jer veću kaznu od tog graška nismo dobili.
Jednom se samo bude mali i zbog toga je ovaj dan poseban, jer su njih dve bile deca, baš onakva kakva deca treba i da budu.
Smešna i vesela.
Morala sam da zapišem ovo i da podelim sa svima vama, jer sve manje viđam decu koja trče, a sve više koja drže telefone.
I te potopljene čizme i umazane patike i paradiranje sa bosim nogama i smejanje i iskolačene oči od iznenađenja što se fenom ne mogu osušiti čizmice potopljene u kadi, ostaju možda najlepše sećanje za ceo život.
Život je zaista prelep, i da uzmite čvrst karton, stavite neku jaču kesu i spustite se leti niz brdo, vrhunski je osećaj.