Sa sedam godina umesila sam svoj prvi hleb. Morala sam šta ću.Baba je uzela drvenu vanglu,popela me na hoklicu, zavezala nam marame i krenula sa edukacijom.
Sve sam mislila da cu sa onoga tronošca da padnem, dok sam muljala testo po rukama.
U pocetku je bilo zanimljivo, ali kasnije, pocela su ramena da me bole, ruke, laktovi, sve.
Pocnem ja tako da uzdišem, i da kukam nad svojom sedmogodišnjom sudbinom.
"Kuku mene, deda pomagaj".
Deda samo namešta šešir i nesto mrmlja, al jadan kada ga baba ošine ne sme da se mrdne.
Taman kada sam završila sa prvom kuknjavom i sela da odmorim, kad eto ti babe da razmesimo hleb.
Gledam je onako malu, pa svu na cose. Namešta maramu, stavila kecelju,zasukala rukave i kaze kreći.
"A sto ja baba da krenem,kada si se ti spremila"?
Kad ti ona uze da me namešta,bi mi žao što sam je uopšte pitala-
Elem, završišmo mi sa hlebom,ispekosmo ga, a on vruć mirise kao duša.
Krenem ti ja ka njemu,kad eto ti babe.
"Da nisi mrdnula prvo deda da ga prelomi".
Deda ustane sa svoje fotelje, pridje stolu, prelomi pogaču i sedosmo da jedemo.
Babin pasulj prebranac i moj prvi hleb.
Posle toga sam iskopala iz špajiza džem od kajsija. Iz istog tog špajiza smo samo dva dana kasnije ocerupale nas 7 unuka vruce peceno prase, koje je ostavljeno da se hladi za goste jer se spremala neka proslava.
Elem, posle skoro 30 godina i dalje mesim hleb i sećam se devojcice koja stoji na tronošcu i kuka nad svojom sedmogodišnjom sudbinom dok ruke stavlja u brašno.