kada sam bila šizofreničarka
umofobija i telofobija
Poslednji put s roditeljima i sestrama na moru, Boka, Dobrota. Svi smo poslagani na jednoj ponti, imamo, takoreći, svako svoje mesto pod suncem. I kako to biva na godišnjim odmorima za trenutak zavlada mir, možda ne tišina, jer i drugi su sišli na plažu, ali mir nastane, potraje kratko i onda nestane, zapodene se bezazleni razgovor ovaj put o blizini psihijatrijske bolnice i desi se jedna od kritičnih porodičnih tački, mesto preloma detinjstva, kraj prve i fundamentalne vere, vere u porodicu. Negde sam kasnije u životu čula da pomen psihijatrijskih dijagnoza hoće nekad da izazove psihotične napade kod onih koji nemaju (pečatiranu) dijagnozu (otac u tom momentu). Gledala sam roditelje, pa i sestre, (ne)svesno opredeljene za po jednu stranu, koji se ponašaju kao ludaci od samog pomena ludnice.
Postoji velika fobija od uma, ne samo od s uma sišavših.
Mnogi se čvrsto drže obale i samo se dve nedelje godišnje odvaže da uhodaju u topli plićak uma i istraže njegove dubine. A šta ako se samovoljno skoči s te iste ponte, zaroni na dah, otvorenih očiju, ispliva na površinu i pluta u obliku zvezde? Ko nema hrabrosti ili je neodlučan da skoči sam a neće/odbija da gaca plićak biva bačen s ponte bez znanja i pitanja o sposobnosti plivanja/plutanja, tako da se faktički davi u sebi. Za takvu osobu će se reći, ti ne pripadaš, ti ne možeš o sebi da brineš, nisi jednak kao ostali, ti si škart, bolestan, treba da ležiš u bolnici, iza rešetaka, zatvoren, kao kriminalac ili pas lutalica. Takav pristup nikoga neće izlečiti, samo će ga napuniti lekovima, otupeti i razdvojiti od sopstvenog uma, što je uistinu cilj najlošijih među nama, tako reći pastira ili generalnih sekretara/menadžera, i sa druge strane rešetaka, ovde gde smo navodno slobod(oum)ni.
Ne želim ni da moj slobodni um, u slobodi svega dozvoljenog, dok god neću nauditi ikome, bude razdvojen od mog tela i stavljen u teglu/kutiju na policu/frižider. Nisam Krang, hoću svoje telo. Alo, Sekači, hoću svoje telo!
Ideja je da su i um i telo čovečanstva bolesni od neometanog racionalizma i eksploatacije, muške dominacije, kapitalizma i konzumerizma, praktičnosti, posvećivanja pažnje površnosti i površinama… I kao što naše trošno telo pokušava da se odbrani od nevidljivih neprijatelja stvarajući antitela tako i telo čovečanstva stvara svojevrsna antitela: nadrealizam i avangardu, sex, drugs and rock’n’ roll, rave, punk, body piercing, tatoo, satanizam, virtuelnu kulturu, antipode linearnim vrednostima, konzervativnoj kulturi, ideologijama i verovanjima. Veliki deo dvadesetog veka je hvale vredan pokušaj samoizlečenja.
Pokušaj ponovne konekcije uma i tela.
Zašto bi se neko plašio mog uma?
Ili mene koja raspolažem svojim umom, ali dodala bih i telom.
Ne želim u glavi kulu od karata, a definitvno ne želim ni kulu od slonovače, long live big grey mammals.
Svet nije nikakav problem koji će rešiti političari i njihovi ekonomski nadređeni, bilo koje devijacije, umalo ne napisah ideologije, čak ni socijalisti ili socijal-demokrate kao najmanje zlo, sociolozi ili antropolozi, ponajmanje istoričari (istorija je pakao) ili neki filozof, govorim iz ličnog iskustva, neće rešiti ni pop ni ikone ili kad se već namestilo, ni pop-ikone, pop-filozofi, kao ni pop-kraljice, a najverovatnije ga neće rešiti ni ovi drugi, naučnici nehumanih nauka, takozvani prirodnjaci, ne samo zbog toga što je nelogično da pitanje humanog postojanja dokuče nehumanisti nego iz prostog razloga što je sve(t) jedna velika (okolna) misterija i prirodnije je da ostane nedokučiv.
Postoje toliki putevi prema nezamislivim vidicima i osnaživanjima koja će proisteći iz tih perspektiva i svi su skriveni u sinapsama u samom telu ljudskog uma, čekaju da budu otkriveni i povezani. A to je nasleđe miliona godina suživota sa okolnom misterijom koje je upisano u dvostruki heliks i prepisuje se iz generacije u generaciju čak i ovih poslednjih hiljadu godina od kada smo počeli da se isecamo velikim makazama iz kolaža okolne misterije. Uloga kulture je da to spreči, to otkrivanje i povezivanje, da nam to oduzme, da nam tutne u ruke makaze i da nas onda proglasi opasnim po društvo (ili sebe), da nas pečatira šizofrenim i strpa iza rešetaka ili makar na robiju repetitivnosti.
Prvo valja povratiti kontrolu nad sopstvenim umom (i telom) jer to je neophodan preduslov da se povrati kontrola nad umom i telom celokupne planete, prirode, sveta, okolne misterije, može a i ne mora jednakost između svakog ovog iskaza.
Sat otkucava. Ništa nije večno. Toliko vremena smo živeli i prilagođavali se novonastalim uslovima u prirodi dok nismo sami počeli da menjamo uslove, jasno je, uglavnom na gore. Sada je izazov ostaviti iza sebe dovoljno parče zdravog tla i vode i čisto nebo ispod sunca gde će se generacije koje dolaze boriti, ne za svoje mesto, ili kako se danas propoveda, za svoja mesta pod istim onim suncem, već za one koji će doći posle njih, jer jedino što nam je ostalo smo mi sami.
Ne, Elone, rešenje nije kolonija na Marsu.
(nastaviće se)