Jedina prava ljubav je ljubav prema Bogu, izričiti su crkvenodostojnici svih crkava a pre svega Katoličke i pravoslavne provenijencije. Iako nereligiozan, sklon sam prihvatiti ovakvo stanovište ali nekako ne do kraja, jer mi na pamet padaju rječi Gospoda našeg Isusa Krista: Voli bližnjeg svog kao samoga sebe! Voleti, ljubiti, ljubav, daklem, prema Sinu Gospodnjem, je takorekuć jedna od vrlo značajnih sugestija ako ne i zakona koje je propisao.
Sveti Avgustin, inače meni neomiljena osoba, za divno čudo, izrekao je nakoliko veoma prihvatljivih misli o ljubavi:
U mjeri u kojoj ljubav u tebi raste, raste i tvoja ljepota, jer ljubav je ljepota duše.
Tko sam ne gori ljubavlju, ne može ljubavlju zapaliti drugoga.
Ne pričaj bližnjem o ljubavi: ljubite ga (volite ga)!
Sveti Toma Akvinski je takođe imao šta da kaže o ljubavi:
Tko je savršen u ljubavi, savršen je u duhovnom životu. Stvari koje volimo kazuju nam tko smo mi.
Ljubav nastavlja tamo gdje razum posustane.
Čak i kontroverzni Nikolaj Velimirović govori o ljubavi:
Strpljenje, praštanje i radost tri su glavne osobine Božanske ljubavi. To su osobine i svake prave ljubavi – ako uopšte ima kakve druge ljubavi sem Božanske. Bez ove tri osobine ljubav nije ljubav.
Tri su glavne vrline: vera, nada i ljubav. Vera u Boga. Nada u večni život.
Ljubav prema Stvoritelju i stvorenjima.
Vera nam treba da bismo se mogli nadati, nada da bismo mogli živeti, a ljubav da bismo mogli kao kulturan narod živeti.
Adson učenik Vilima od Baskervila u Ime ruže od Umberta Eka, čita razne spise i knjige ne bi li saznao što više o ljubavi koja ga mori:
Sada znam da je uzrok ljubavi dobro a ono što je dobro određuje se putem spoznaje, pa ne možemo voljeti ništa osim onoga što smo upoznali kao dobro….
Tako na mene djelovaše stranica Ibn Hazma, koji ljubav naziva nepokornom bolešću, što svoj lijek nosi u sebi samoj i od koje bolesnik ne želi ozdraviti…
A Desanka:
Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ustručavala se da ljubav nazove pravim imenom pa je nazvala sreća. A to o čekanju je posebna priča! Ako išta mrzim, to je čekanje. Odmah mi pada na pamet čekanje autobusa ili tramvaja, čekanje u redu pred nekim šalterom, čekanje pred kasom u samoposluzi, čekanje kod lekara iako imam zakazano vreme i šta već ne!
Upravo se setih stihova iz 1001 noći:
Ti breme si mi ljubavi
Na pleća svalio
A ja sam tako slaba
Da jedva nosim haljinu.
Kraj! A možda i neki novi početak?