Društvo| Ljubav| Ljudska prava| Život

Ne postoji obuka da budeš Čovek ili Inkluzija ‒ 3. deo

natasavb RSS / 02.04.2022. u 22:05

Ne znam koliko se sećate, jer bilo je davno, ali sam ovde imala dva bloga sa naslovom Inkluzija – moje iskustvo.
Prvi deo je bio kada je Aleksa završio prvi razred osnovne škole, a drugi posle male mature.
Treći sam htela da pišem posle velike, ali su krenula ova luda vremena sa koronom i ostao je nenapisan.
Verovatno sa razlogom, jer sad, posle skoro dve godine od završetka njegovog školovanja, sa sigurnošću mogu da tvrdim ‒najbolja stvar koju sam do sada učinila za njega je školovanje u redovnoj školi ili, kako to ovde nazivaju, inkluzija, jer inkluzija je mnogo više od školovanja, ali da krenem redom...

Posle osnovne škole Aleksa se u pisao u “Politehniku – školu za nove tehnologije”, i to se pokazalo kao odličan izbor. Direktor škole mi je rekao da nemaju slično iskustvo, ali da su voljni da pokušaju.
Odlično. To je više nego dovoljno za početak, a i presudno. Volja, želja i otvorenost.
Zamolila sam razrednu da na prvom času Aleksa izađe sa asistentom iz učionice da bih se ja obratila ostalim đacima i ona se složila sa predlogom.
Rekla sam im u koju je školu Aleksa pre išao i da je tamo odlično napredovao zahvaljući svojim drugarima. Objasnila zašto se nekada ljulja ili maše rukama, da to čini kada je previše uzbuđen, bilo da je srećan ili tužan, da nije agresivan i da ne priča baš najbolje.
Ono što je verovatno bilo presudno jeste što sam im rekla da to koliko će Aleksa dalje da napreduje ne zavisi od gradiva ili od nastavnika, već od nih, njegovih drugara iz razreda, da su oni najbitniji. Iskreno sam to mislila, a mislim da su i oni to osetili, jer sam ispred sebe videla mlade ljude kako odjednom rastu pošto im neko ukazuje poverenje. To poverenje je bilo više nego opravdano jer ono što su oni učinili za Aleksu u naredne četiri godine ne može da zameni ni jedan defektolog, logoped ili psiholog.
U prvom razredu je deo škole bio smešten u OŠ “Đuro Strugar”, koja se nalazi u bloku prekoputa našeg, pa je Aleksa mogao sam da odlazi i vraća se iz škole.  Krenuo bi od kuće kada Andrijana javi da je blizu, našli bi se na autobuskoj stanici i nastavili zajedno do škole.

Jednom se desilo da je asistentica kasnila, on je produžio sam, a kada je i ona došla u školu, pored Alekse je sedeo drug iz razreda.
Video je da je nema i seo pored njega, da ne sedi sam.
Nekoliko puta se desilo da gube neki čas, pa su mi tada stizale slike iz parka u koji bi njih nekoliko otišlo sa njim da se klacka i ljulja, jer njihov Aki to voli. Kada su se prebacili u zgradu koja se nalazi malo izvan grada i do koje se stizalo Beovozom, kada bi se vraćao iz škole dva drugara koja su izlazila na njegovoj stanici čekali bi sa njim ako ja još uvek nisam stigla, da ne čeka sam. U vozu su ga učili navijačke pesme i nagovarali za koga da navija.
Svaki mali i veliki odmor su ga zvali da bude sa njima. Kako ko otvori neke grickalice, prvo njega nudili.
Marko, na žalost pokojni, i Miloš, skoro svaki odmor provodili sa njim.
Kada su bili treći razred Aleksa je napunio 18 godina.
To jutro dolazimo pred školu u pola osam, a celi razred i Andrijana, asistentica, čekaju ga ispred školskog dvorišta sa sve poklonom! A poklon je tek bio neverovatan – napisali su na tabli i na papiru koji su držali ispred sebe dok su se slikali “Aki, srećan ti rođendan”, izradili slike i stavili u album. Uz to su mu poklonili I album sa zastavama i crnu čokoladu, jer Aleksa ne sme mleko. Na sve su mislili.
Uspela sam da izađem iz kola i da ih slikam, a onda sam se rasplakala, toliko da ne znam kako sam vozila do posla.
Proslavu mature nisu imali zbog korone, ali je njegovo odeljenje zakupilo neki splav I napravilo je za njihov razred. Aleksa je, naravno, bio pozvan, a asitentica mi je posle pričala da je svako malo neko prilazio da ga pita hoće li sok I treba li mu nešto.
Koliko je sve to njemu značilo i tada sam slutila, ali sam postala svesna tek u poslednje dve godine, kada je ostao bez toga.
Njegova regresija je nakon završetka škole i pojave pandemije krenula postepeno, a poslednjih nekoliko meseci postala očita, pogotovo nama najbližima.
Ma koliko nekada delovalo da nije zainteresovan za okolinu, Aleksa apsolutno sve prati i upija.
Dok je išao u školu, osim obaveze da radi na času, upijao je sve što se oko njega dešava na odmorima i na putu od škole do kuće. Okruženje u kom su prisutni drugi ljudi je bio najbolji podsticaj za njega.
To je bila njegova škola, ali ne ona sa gradivom, već životna, od koje i te kako zavise životi svih nas, a pogotovo nekog sa autizmom, ko socijalne veštine uči na sasvim drugačiji način.
Plan je bio da posle škole počne da radi kod mene u radnji bar 2-3 sata dnevno, da krene sa sestrom na kurs španskog, da ide u teretanu.
Nije počeo da radi zbog korone i ograničenog broja osoba u prostoru, kursevi su svi prebačeni na online, što njemu ne bi bio nikakav podsticaj jer je ionako najveći deo dana za kompjuterom, a u teretanu je krenuo tek nedavno, posle treće vakcine i smanjenja broja zaraženih.
Često pomislim i kažem da je život, kosomos, sudbina, šta god, Aleksu uskratio za neke stvari, ali mu je poslao neke divne ljude, drugare iz razreda i iz osnovne I srednje škole, učiteljicu, njegove divne asistente – Boru, Vesnu I Andrijanu, trenera Radoša i sad mu je, evo, poslao i novog trenera Mitra, koga sam posle dva treninga pitala je li pre radio sa osobama sa autizmom, jer mi je prosto neverovatno bilo koliko dobar pristup ima prema Aleksi. Odgovor je bio da nije, već da samo voli svoj posao, a da je Aleksi prišao otvoreno, bez predrasuda.
Niko od tih ljudi nije prošao nikakvu obuku za rad sa osobama sa autizmom ili nekim drugim teškoćama, što se često čuje kao izgovor onih koje ne žele da rade sa takvim osobama.
Nisam obučen/a je nešto što smo svi mi roditelji čuli toliko puta, bilo da se radi o vaspitačima i učiteljima ili zubarima (moram ovde da spomenem divnog čika Draška i Jelenu) i frizerima (i ovde našu Slavicu i Tanju, koja je prva uspela da ga ošiša kad je bio baš mali).
Niko od njih nije imao obuku, ali svi oni su imali volju i želju I otvoreno srce, što je Aleksa uvek prepoznao i otvorio i on njima svoje.
Ne postoji obuka da se bude Čovek, a to je najvažniji životni poziv.

Da je socijalna uključenost ‒ koja počinje od vrtića I škole, ali podrazumeva i odlazak u kafić i restoran, prodavnicu, bioskop, park ‒ ipak najbitnija, uverila sam se i ovim Aleksinim polaskom u teretanu, gde je trener Mitar napravio takvu atmosferu da nikome nije neobično što Aleksa “glasno vežba” i gde je počelo sve više njih da ga pozdravlja kada dođe.
Dobio je novi izazov i počeo da se oseća kao deo neke socijalne sredine, što je za njega najbolji podsticaj. Već posle samo mesec dana primećujem da počinje da liči na onog Aleksu od pre, dok je išao u školu.
Inkluzija nije samo škola.
Inkluzija je i ta teretana.
Inkluzija je i komšija koji prvo njega ugleda u prodavnici, pa onda traži pogledom da vidi je li neko sa njim i treba li mu pomoć.

Ili komšinica koja sa njim čeka ispred lifta jer sam se ja zadržala kod kola.

Ili osoblje iz obližnjeg Maxija, koje ga odavno ne gleda sa posebnom pažnjom jer je drugačiji.

Inkluzija je nešto što bi trebalo da dovede do toga da se osobe sa autizmom, a i njihove porodice, ne osećaju dobro samo 2. aprila, na Svetski dan autizma, već tokom cele godine.
Jer nama je svaki dan dan autizma.

 

18765672_10211722230066306_7188228942502271031_n.jpg?_nc_cat=101&ccb=1-5&_nc_sid=8bfeb9&_nc_eui2=AeFitCX43dE6vnfuGEBcj9M6STMHql-1aTFJMweqX7VpMc2yFbN4Phoipzg4O8d-exo&_nc_ohc=DdOIk5hfvvAAX8Aymkv&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=00_AT__zMYgc_VPH_d7tDDAE9yE54_n8hH7tMSYZWp1GpnNhA&oe=626EB11F32721326_10214708648044889_725563728849797120_n.jpg?_nc_cat=103&ccb=1-5&_nc_sid=8bfeb9&_nc_eui2=AeFWMemmM9-pVjZc7l5ynSplHriztOtjNW8euLO062M1byFUbFCDISpnQK6qSK_3rBo&_nc_ohc=D7Qf5BfCMr0AX8SkfPQ&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=00_AT9awSaJpaZdZyhDg6qqvU1TC4cHr5Ba7se3I3cgLglg5Q&oe=626E80B2

18.rođendan

 


18766115_10211722231146333_8361564473842245024_n.jpg?_nc_cat=104&ccb=1-5&_nc_sid=8bfeb9&_nc_eui2=AeEGVmje600smtiuFo0bhA4KUt0fiNWa-YxS3R-I1Zr5jCN8h5Ho4C_oauHGXjdJXqw&_nc_ohc=foluC-pPP80AX8IH08C&tn=1_yY7Ogp0fzkT3mv&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=00_AT-F3ihWefoW6iwcSr636RStpVC8MudQh-SQRVmDqlLI3w&oe=626F17D5U parku

83408228_10213306064325112_2127921210396829850_n.jpg?_nc_cat=106&ccb=1-5&_nc_sid=8bfeb9&_nc_eui2=AeE9xVpWPKOPRLtL5R7cvRdJXpH8eSun6iRekfx5K6fqJDOpe0GJg5Cdv_dkM9bEaOg&_nc_ohc=uY7-8WwGMQcAX8VaKVB&tn=1_yY7Ogp0fzkT3mv&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=00_AT-0A03WyWgGpzFAnHuXkmuxkDwzHmsYw9IONLwrN88joA&oe=626D5190

104195470_10213306069885251_9104052199482278808_n.jpg?_nc_cat=108&ccb=1-5&_nc_sid=8bfeb9&_nc_eui2=AeEqqBq3UFe3Uz4PU85bY9roQqqW3n56ow1CqpbefnqjDeZDF0IYeUWlz2Svnj59O7U&_nc_ohc=SO1rMW_5QJEAX9J9fOf&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=00_AT_eSFAJjoVH5xMPGutqsDm9sMsnvE--xwKrlgyIWVWh3g&oe=626D3F66 Dodela svedočanstva 104493492_10213306068085206_4262484779567203494_n.jpg?_nc_cat=102&ccb=1-5&_nc_sid=8bfeb9&_nc_eui2=AeFAzMsUVXEoN68k_wA1dlsRkljywDZEabSSWPLANkRptL7S5sLOnZEg963v6YX3KDs&_nc_ohc=Sc-IvPD1lKcAX_9MGR3&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=00_AT-El4nM3CyiIDtzFdeIgXNivgXUqS3pq3pMkAn1eYjYrQ&oe=626FB6BAMiloš I Marko
131074275_388145412453235_3087003167284317326_n.jpg?_nc_cat=111&ccb=1-5&_nc_sid=ae9488&_nc_eui2=AeGFgdZ5Tu7jOF1YW2Qa4dmwXApKB_SKsk9cCkoH9IqyT8RbczgGXF292lraV2Imo3U&_nc_ohc=xrEMvzVgPswAX_ypmE2&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=03_AVJHFCChWgLTjwIh5rycx_Oc5iavUbwKzIXYTnSaS5x1wQ&oe=626CEB63Sa Markom na odmoru

 

 

130259318_208667587528582_2819554067921895642_n.jpg?_nc_cat=101&ccb=1-5&_nc_sid=ae9488&_nc_eui2=AeFRH3iahTh_nxVVPeFrEaVLVU3SpZ2mznBVTdKlnabOcBw2_akgs81lO-BiATjRRAE&_nc_ohc=DPXa9JZ6uSoAX_F2kQM&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=03_AVK85z70zOgA0d5nD7DKYDC4PpcNdC1wPpqR0j8ZA0WpEw&oe=626E4CE6 


Sa Markom u kafiću

 

 

83022683_2384530251840345_1689851292865965386_n.jpg?_nc_cat=106&ccb=1-5&_nc_sid=ae9488&_nc_eui2=AeFmlyJsJagjEyy73oDYuLEDkx9MMNHGJyiTH0ww0cYnKPJr1ER_wVVMUEp6BQ-PgAg&_nc_ohc=rbOXN9cYzCYAX9PZm20&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=03_AVKJs6XSsSIqGvIjgeyFF5w1ZMpcGzEgOJXQ-7lxWrFIww&oe=626DA84DNa žurci posle mature

 

 

 

53827787_2157884654291092_7754763173202231296_n.jpg?_nc_cat=106&ccb=1-5&_nc_sid=ae9488&_nc_eui2=AeEkDCeuYWIpVRlOhpevU97089YLRRvUi9Pz1gtFG9SL00DvAGeXpZROxV2AE3EdqlY&_nc_ohc=h4l5xUfu6C4AX-_4QRF&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=03_AVKQ-z8BThPinfQyKpyXe0tLBvqEQA2MayLjJBvrWNqofA&oe=626C72B2Za strugom - praksa


275907893_10225366240678044_7817095686353168592_n.jpg?_nc_cat=108&ccb=1-5&_nc_sid=8bfeb9&_nc_eui2=AeH4C6_7TKTkoFoEpdIzSlzaNvHQSjBnNoI28dBKMGc2gkY2Z5Gh9qtTnmDlE7RiZAM&_nc_ohc=REWuhSD889UAX_Liu77&tn=1_yY7Ogp0fzkT3mv&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=00_AT9rtkN55MGINX5PCWmhwl-JPkQeLDOQ8pCzHLobzvziDg&oe=624D65CC 
Na treningu

 



Komentari (20)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Predrag Brajovic Predrag Brajovic 22:07 02.04.2022

Први!

Живео краљ Алекса, најбољи момак међу момцима, и сви његови сјајни другови!

P.S.
Пошто нису сви читаоци упознали Алексу, мислим да не разумеју да он чита и пише на два језика, Енглеском и Српском, решава математичке и геометријске задатке, и savantski памти и црта карте-структуре градова, једнако тако сналазећи се у њиховом коришћењу. Уз то је момак као и остали, који не воли да га смарају.
natasavb natasavb 22:36 02.04.2022

Re: Први!

момак као и остали, који не воли да га смарају.


Pogotovo majka! :)

Sve što si nabrojao je naučio sam.
Ono što sam ga ja učila i što mislim da će mu biti najkorisnije u životu su svakodnevne veštine, a to mu najteže ide, kao i govor.

Kada ga negde pustim samog uvek strepim od toga da neko neki njegov pokret ili pogled neće protumačiti pogrešno. Recimo on nema osećaj za to da ne sme suviše nekome na ulici da se približi, pa će nekog slučajno da okrzne ili hoda suviše blizu iza njega.
Kada se ljulja napred-nazad sa svojih 180cm nekome može da izgleda agresivno.
Zbog takvih stvari je bitno da ljudi mogu to da prepoznaju.
Sigurna sam da su Aleksini drugari i iz osnovne i srednje škole to naučili i da kad sretnu neku osobu sa autizmom to za njih neće biti neki čudak i ludak već će u njemu prepoznati Aleksu.








zoja444 zoja444 22:53 02.04.2022

pozdrav za aleksu i natasu

nisam informisana pa da pitam. postoji li neki vid institucialne brige u slucaju sprecenosti roditelja?
natasavb natasavb 23:27 02.04.2022

Re: pozdrav za aleksu i natasu

Uh, to je mnogo teško pitanje.
Domovi su odavno popunjeni preko svojih kapaciteta.
Ja lično sam za deinstitucionalizaciju, ali ono što se sada dešava je da je zaustoavljeno pravljenje novih domova, a druga rešenja se ne nude.

Roditelji odraslih soba sa autizmom su poprilično zbog toga očajni.
Ono što bih volela da bude Aleksina budućnost kada nas ne bude bilo je stanovanje uz podršku, ali i to koliko znam za sada funkcioniše samo u Pančevu.


zoja444 zoja444 16:13 03.04.2022

Re: pozdrav za aleksu i natasu

nek je sa srecom.
Atomski mrav Atomski mrav 23:39 02.04.2022

Biti čovek

“Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke, svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek”

― Ivo Andrić


natasavb natasavb 00:19 03.04.2022

Re: Biti čovek

“Danas se moja predstva o heroju podudara sa predstavom o "čoveku kakav bi on trebao da bude": heroj bi, dakle, bila osoba koja uspeva da se suoči sa nekom teškom situacijom, držeći se pritom određenih etičkih načela. Bio on ratnik ili pacifista, heroj je onaj ko uspe da postane ili ostane ljudsko biće u punom smislu te reči. Heroj je Čovek.” (Želja da se bude beskoristan, Hugo Prat, str. 269)

Lepo je videti vas opet. :)

Atomski mrav Atomski mrav 00:30 03.04.2022

Re: Biti čovek

Lepo je videti vas opet. :)


Takođe.
angie01 angie01 23:59 02.04.2022

Bravo za Aleksu

i sve ljude oko njega.

Slike su super-volim sto su radosne.
natasavb natasavb 00:22 03.04.2022

Re: Bravo za Aleksu

Aleksa je radostan čovek, pa je nemoguće da i slike budu drugačije. :)
Ja stalno govorim da neke stvari nemaju veze sa autizmom, a jedna od njih je njegov karakter. On je jednostavno dobar mladić. :)
I uvek nasmejan, kao i ti. :*
NNN NNN 00:31 03.04.2022

Biti čovek, biti čovek, bit, bit, biti...

Черевићан Черевићан 02:03 03.04.2022

ad unum

ili,voljni pomoći su oni najbitniji

узрок аутизма ........још увек је тајна
прогноза му ......цео живот..... трајна,
лека нема........ но третман је важан
приступ искрен осмишљен нелажан
softelectronics_e softelectronics_e 07:35 03.04.2022

Da!

U životu je najvažnije drugarstvo.
predatortz predatortz 10:37 03.04.2022

Ja sam davno rekao...

...i nemam ništa da dodam - šmeker!

Kako nas je onda majstorski, najkraćim putem, spustio od Gardoša do parkinga. Meni je Zemun tad bio totalna nepoznanica.

Šta je inkluzija, realno, pojma nemam. Naročito njene knjiške definicije. No, biti čovek prema svima, svima prići na jednak, korektan način, sve dok ti ne daju razlog da to promeniš, mislim da bi bilo sasvim dovoljno.

A, Aki?
Aki pleni dobrotom.
Teško je ne biti cool sa njim.
Ako to neko nije, do njega je, ne do Akija.

natasavb natasavb 13:53 04.04.2022

Re: Ja sam davno rekao...

Aki pleni dobrotom.

Ja imam običaj da kažem da on ima divnu narav nevezano za autizam.
Da je ćera autistična verovatno bi mi dupe pomerila.

Pazi moje nasmejano. :)
A isti takav mu je i trener, uvek vedar. Našli su se. :)






predatortz predatortz 18:31 04.04.2022

Re: Ja sam davno rekao...

A isti takav mu je i trener, uvek vedar. Našli su se. :)


Trener mu je ćale drugara mojih klinaca.
Spiridon Spiridon 12:12 03.04.2022

Jedan od boljih slogana

Kad mi je najteže, ja ubrzam.
mirelarado mirelarado 14:08 03.04.2022

Re: Jedan od boljih slogana

Spiridon
Kad mi je najteže, ja ubrzam.


Za Natašu to nije slogan, to je zaista ona.

Za Akija i ovaj tekst kojim si sve rekla.
natasavb natasavb 13:50 04.04.2022

Re: Jedan od boljih slogana

Kad mi je najteže, ja ubrzam.


Iskustvo sa trčanja preneto na život. :)

A pazi ovo. Može? Može! :)










kamilo_emericki kamilo_emericki 09:48 04.04.2022

Ovih dana sam odgledao,

sasvim slučajno, nekoliko dokumentarnih emisija o autističnim osobama na francuskim TV.
U svim slučajevima je potvrđen značaj dobre interakcije autističnih osoba sa osobama standardnog ponašanja. Kod nekih autističnih osoba koje nisu bile pravilno i od početka uključene u tu interakciju pozitivni rezultati uključivanja su bili vrlo brzo vidljivi. Država, materijalno, daje mnogo, kroz razne programe, ustanove, ali uloga porodice je odlučujuća. Ljubav i želja da i autistične osobe rastu u svakom pogledu su odlučujuće a specijalisti daju tehničku podršku.
Bravo za Aleksu, bravo za porodicu, bravo za tu veliku, pametnu, djecu oko njega i sve to pokazuje da Srbija ima i drugog duha, ne samo Vučićevog.
Naklon do poda.

P.S.
Ima policijska serija u kojoj je glavna policijska analitičarka autistična osoba. Moguč engleski titl.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana