Godine 1922, u zatvoru Glavnjači, upoznao sam čoveka po imenu Jovana Kleuta. On je stepovao u svojim dvobojnim cipelama, takozvanim "čarlstonkama", potkovanim blokejima. Imao je srebrnu zalizanu kosu, pocepanu košulju i vrećaste pantalone. Mogao je da skoči jako visoko, a potom da se prizemlji tako mekano kao pero koje dodiruje zemlju. Imao je taj takozvani "soft touch." Upoznao sam ga zato što sam bio uhapšen zbog šverca duvana. Gledao me je kao kroz maglu svojim umornim očima i počeo svoju priču. Pominjao je svoj život, smejao se na momente, a onda bi naglo skočio, škljocnuo štiklama kao najbolji step-plesači. Rekao mi je da se zove Jovan Kleut, i istovremeno izveo savršen plesni korak između zidova naše male ćelije. Plesao je u predratnom Dorćolskom klubu, uz orkestar Rafaela Blama (oca Miše Blama). Onda se naglo zaplakao, jer se setio svog psa Bobija, koji ga je svuda pratio i koji još uvek pati za njim, 15 godina nakon što je Bobi uginuo. Sada, Jovan igra za rakiju i cigarete na vašarima, ali uglavnom provodi vreme iza rešetaka, jer, kako kaže, "malčice preteruje u piću." Potom je zaćutao, okrenuo glavu ka prozoru i odlutao. Dragi bože, mogao sam se zakleti da sam čuo saksofon Rafaela Blama kao svira u zadimljenom dorćolskom klubu.
Eh, gospodin Jovan Kleut. Zauvek zarobljen u svom vremenu.