Gost bloga: Biljana Beba Knežević
Oprostićete, ovaj post je posve neintelektualan te iz njega nećete naučiti ništa. Ovu ću priliku iskoristiti da bih se uvukla u tamne rupe zadnjica svih onih koji saosećaju sa svim balkanskim ženama. Neke su još uvek žene, neke su to bile. Danas su čupave spodobe, tamnih podočnjaka, izgrickanih noktiju i punačke.
Žena, kako to ponosno, mirisno i nežno zvuči. Sinonim za dobru kuhinju, pet vrsta salata, fino izriban šporet, kupatilo koje se cakli, meku posteljinu, fino odgojenu decu, namirenog supružnika ( u svakom smislu ), te uspešnu koordinatorku izgrađene karijere. Sinonim za Onu koja uveče pada u krevet umesto da legne i koja se teškom mukom, poslednjim promilima snage istušira. Jel’ vam poznato ovo?
Žena, kako to opasno zvuči. Abortusi, rak dojke, rak grlića materice, pobačaji ( spontani ), osteoporoza. Svekrva i tašta. Kurva.
Ne bih dalje kukala. Sve smo mi kurve i svetice. Ukoliko se neka od vas oseti prozvanom, bilo kojim epitetom od ova dva, vaš problem. Ja se pod punom odgovornošću i čiste svesti ne odrečem ni jednog. I jedno sam i drugo sam. Kurva za ceo svet, svetica za Moj dom, za Moje gnezdo.
Nisam feministički nastrojena. Mišljenja sam da smo same krive zbog našeg statusa u društvu. Rado bi smo opasale muške polne organe ne bi li im dokazale kako smo jake, kako sve možemo. A ne možemo. Krhke smo. Hodamo po užarenom kamenju „samosvesti“, odlučujemo o svom telu, tucamo se bez zaštite ( ugađamo svojim mužjacima ), držimo dijete, podižemo decu... Mi možemo sve i ne možemo ništa.
Same smo krive. Kurčimo se pred tim jadnim muškim svetom da sve možemo. Zašto se onda žalimo na samoću i na njihovu nesposobnost kad smo tome same doprinele. Ulenjile smo ih. Napravile smo trutove od njih, a onda počele kuditi njihove majke kako ih nisu dobro odgojile. Dobro, slažem se da naše balkanske svekrve podižu Edipovce. To radimo i mi, htele to da priznamo ili ne. Pred svojim sinovima izigravamo prejake žene, superženke. Navikavamo ih da će „mama sve“! To isto radimo i sa muževima.
Mi smo krive, drage moje. Same. Svemu. Otkrile smo pupkove, obukle smo tange. Nema veze što nam tange žuljaju zadnjice i što je u njima plaho teško čučnuti. Nema veze što su nehigijenske i nimalo zdrave. Bitno je da nemam četiri guzice kad obučemo bele, pripijene pantalone. Mnogo toga više nije bitno, osim da se bude jaka, mnogo, mnogo jaka i samostalna. Muškarci nam više nisu potrebni, zer ne? Osim za priplod?
Eh, kako smo krenule, više nam ni za to neće biti potrebni. Ne, nećemo osmisliti novi način oplodnje, samo više nećemo rađati. Nećemo imati vremena. Posao, karijera, socijalnji život, briga o sebi, briga u sebi i pod sobom. Mi. Žene novog vremena, uskoro ćemo sebi uskratiti biološko pravo da budemo majke, jer nećemo imati vremena. I ne, molim vas, nemojte kriviti surovo društvo zbog toga. Nisu oni krivi, krive smo mi.
Krive smo jer vazda podležemo.