Kafana "Na ćošku Šumadije" nalazila se na prevoju jednog brda, odmah ispod ramaćkog visa, na granici atara sêla Dobrače i Stragara. O povezanosti i uzajamnoj zavisnosti ljudi iz ovog kraja najbolje svedoči grejno telo u mehani, koja ima dva odeljenja. U jednom se nalazi furuna dudnjara, a u drugom ulazi sulundar u odžak. Tako čunak prolazi ispod plafona pa se narod na oba mesta greje, a toplota se iskoristi u najviše mogućoj meri. U ovoj kafani sede zajedno Srbokleti i Srbogružani i međusobno se sve razumeju, iako svako govori svojim jezikom.
Sa ugljevačkog visa može da se vidi vrh velikog gospodara Rudnika, ali ne i svršetak beskrajnog Pomoravlja. Tu se ukrštaju vrtovi, ali u bojama. Kada se, na primer, sretnu smaragdni razvigor i modra ustoka, nebo i cela padina oko crkve Kumanice dobije boju tirkiza. Ako se stoji pogleda uprtog ka jugu, preka Boračkom kršu, tada se čuju trube: na desno uvo, sa zapada, dolazi srpski barok (primer: Valjevska podvala), a na levo, sa istoka, čočeci i orijentalno lelekanje koje podseća na zurle. Preko pola Bara, koje se pružaju na sredokraći milanovačkog osnosno kragujevačkog puta, samo izvežbano oko može da vidi jarko crveni podnevak, koji srpski jezik deli na srpski jezik i srpski jezik. Kao ilustracija, iako sa obe strane rastu orasi, sa naše strane mi mlatimo òrahe, a na drugoj se tresu orâsi.
Deo priče "Pored furune u Ugljarevcu", S puta po zaboravljenoj zemlji,
Predrag Smiljković, Narodna knjiga, 2003.