Koliko god ljudi bili uvereni u svoje sposobnosti da razlikuju istinu od laži (ili, daleko bilo, da slažu tu i tamo), nauka govori nešto sasvim drugo. Naime, na osnovu više istraživanja verovatnoća po kojoj su ispitanici bili u mogućnosti da detektuju neistinu bila je u proseku tek nešto više od 50% (tačnije 54%) - što je u principu jednako uspešno koliko i puko nagađanje.
Sad, ovakav ishod u jednaku poziciju postavlja koliko istinoljubive, toliko i one druge, što se na određeni način i dalo očekivati. Jedino što se izgleda u to ne uklapa jeste čitava istorija iole složenijih ljudskih zajednica, koje se u suštini izgleda upravo i zasnivaju na stalnoj evoluciji različitih algoritama za detekciju neistine.
Jer, izgleda da se svako društvo kroz istoriju zasnivalo na nekim svojim poligrafijama. Opet, postoje i kratkotrajni istorijski izuzeci u kojima je čak i u sudstvu pravo na laganje bilo izjednačeno sa obavezom za iznošenje istine, na primer u gradovima na obali Inda oko 900 p.n.e. Ipak, milenijumima unazad težnje država usmerene su izgleda ka nekoj drugoj strani.
Na primer, u Staroj Grčkoj merenje pulsa ispitanika predstavljalo je jedan od temelja čitavog društvenog ustrojstva. Takođe, u indijskim vedskim zapisima sačuvani su precizni detalji o tome kako detektovati određenu vrstu prestupnika. Tipa: „Izbegava odgovore, šara nožnim palcem po zemlji, ili stalno dodiruje koren kose, kao i vrh nosa". Da ne pominjemo sada i metode Inkvizicije, kao i druga slična istorijska dostignuća.
Od 19. veka dešava se vid revolucije u poligrafiji, pojavom instrumenata koji su omogućili preciznije merenje emotivnih reakcija ispitanika (tipa krvnog pritiska ili broja otkucaja srca). Ali je i dalje potraga za neistinama zahtevala kombinaciju objektivnih merljivih kriterijuma i nečijeg subjektivnog utiska (što izgleda da važi sve do današnjih dana). Jer, i dan danas uputstva za detektovanje neistine su manje-više jednaka gorepomenutim vedskim, od pre više hiljada godina (neodređeni iskazi bez detalja, ponavljanje pitanja pre odgovora, iseckani govor, igranje sa kosom, ili dodirivanje usana i nosa).
Štaviše, izgleda da je metoda koju su primenjivali seljaci iz Zapadne Srbije efikasnija od svega što nam nude svakojake antičke i moderne civilizacije. Naime, po njima kada vam neko ispriča priču od početka do kraja, tražite da vam je ispriča od kraja do početka, i to je to.
Opet, iako su se u međuvremenu pojavili mnogi napredni elektronski uređaji za detekciju neistine (uključujući i najmodernije bazirane na veštačkoj inteligenciji, koja detektuje laži na osnovu aktivnosti živaca i mišića lica - i koji svi zajedno početnu efikasnost od 54% podižu do neverovatnih 87%), u čitavoj priči postoji dodatni problem. Naime, odavno je ustanovljeno da poligrafske metode ne funkcionišu isto u različitim kulturama, odnosno da je pojam laži i istine drugačiji za različite kulture.
Do te mere da je nedavno turski MUP naručio izradu posebnog „turskog poligrafa", pošto su ustanovili da im klasični „američki" pravi više problema nego koristi. Ili, što bi rekao jedan ruski obaveštajac kada su ga stavili na poligraf u SAD: „Gubite vreme, vaša mašina nije podešena da prepozna tragove ruske duše."
Na kraju, neko bi mogao da postavi pitanje šta je uopšte istina. Gde odgovor dolazi sa možda i najneočekivanijeg mesta, iz pera Voltera, nekrunisanog boga ateista, ko je između ostalog rekao da bi ukoliko bog i ne bi postojao bilo neophodno da se izmisli.
Pa, možda bi nešto slično moglo da se kaže i za istinu - da bi ukoliko i ne bi postojala bilo neophodno da se izmisli (najviše izgleda zbog održavanja određenog vida društvenog ustrojstva i stabilnosti).
Sad, to naravno ne znači da su sve istine izmišljene, ali bi moglo da ukaže i na to da mnoge izmišljene neretko opstaju prilično dugo.