Istorija| Kultura| Nauka| Obrazovanje| Politika

Programi savesti (2): Znanje-nemanje

Nebojša Milikić RSS / 01.01.2023. u 17:47

Ovo prvo pismo biće iz dva dela, bila su i dva dana konferencije : )

Prvi dan, na IFDTu, protekao je u ekspertskoj debati, sasvim solidnoj, sa očekivanim, ceremonijalno-neokolonijalnim "ovako bi to trebalo" introm, prožetim hladnoratovskim slur terminima tipa „postkomunističke zemlje", „autoritarni sistemi" itd. U ovom kontekstu to su one zemlje koje - između ostalih istorijskih ili aktuelnih grehova - nisu znale ili i dalje ne znaju da uspostave pravilan odnos prema Holokaustu; na svetu kao takvom postoje demokratske i autoritarne politike, jedne su kao što znamo no-no a druge cool (molim te, sa tim u vezi, proveri samo kako Vivek tj. Čomski govori o „nepotrebnosti" autoritarizma u USA, jer ljudi ionako ne veruju da se nešto može promeniti, ovde, pa negde od 57.30).

Ok, neki napredak je što nije referisano na „totalitarne režime". Problem sa tom pretencioznom terminologijom, je što lako zadobija šarm pucanja sebi u noge, npr. i sama debata upala je u zamku autoritarnosti, isključivši i onaj demos u sali i onaj na Zoom-u. Feler u pokušaju afirmacije anti-autoritarnosti i demokratičnosti politike sećanja otkriven je i priznanjem jednog od oficijelnih učesnika debate, nikog drugog do glavom i mašnom Dejana Ristića, koji je rezignirano (?!) izjavio da sva ta ekspertiza uopšte ne interesuje decisionmakers-e kao ni političare na vlasti en general. Ristić je time nehotice otkrio suštinu problema sa samim konceptom „autoritarnosti" - ista ne potiče tek od nevaljalih izgrednika idealizovane istorije i teorije buržoske demokratije već od subordinacije, potčinjavanja u samim proizvodnim procesima, usled nasleđenih klasnih struktura društvene i proizvodno-procesne podele rada, pa samim tim i podele rada (i ovlašćenja) u okviru proizvodnje zvaničnog sećanja i memorisanja.

I tako, našli smo se u situaciji gde autoriteti u svetu ideja tj. imaoci odgovarajućih znanja, pokušavaju da funkcionišu bez materijalnog autoriteta, dakle uprkos nemanja odgovarajuće moći; i da nije vaše IHRE, koja poput stroge učiteljice povremeno ošine ovdašnje vlastodršce upitom o stanju stvari u memorijalizaciji Holokausta, ko zna dokle bi nesećanje gospodarilo Starim Sajmištem; a briga bi vlastodršce bilo i za to, ali tzv. „filosemitski antisemitizam" i nada u Izrael povodom nepriznavanja Kosova činili su svoje, bar do nedavno. Sećaš se one teze o 'filosemitskom antisemitizmu': verovanje da Jevreji vladaju svetom na osnovu čega sledi podanička ljubav i respekt prema vladaocima...

Dosta toga konstruktivnog se moglo čuti, možda i suviše za dva dana bez adekvatnog prostora debate. Ali, kad je već bila desetgodišnjica „Ako ne sad, kad?" konfe u Domu armije, koja je, da se za svaki slučaj opsetimo, i pored svih nadzvučnih imena istorije i teorije Holokausta završila kao neka kalkulantska utakmica (0:0), vredi se opsetiti i strukturnog (svetsko-sistemskog) okruženja pojavljivanja ovakvih implantacija u politike sećanja; u tom okruženju hoćeš-nećeš zadobijaju smisao tek još jednog uvoznog artikla iz kapitalističkog centra (vidi npr. intervju Gala Kirna: „... u Nemačkoj se često oseća uobraženost, jer eto, preživeli su oba totalitarizma, nacizam i staljinizam, pa smatraju svoje obračunavanje sa prošlošću za superioriorno i skoro pa neku vrstu izvoznog artikla koji serviraju drugim državama.").

Sećaš se kad smo se smejali kako se ovdašnja srednja klasa, koja se toliko ložila na kapitalizam, kako odmiče tranzicija sve više (ne s)nalazi na čistini, da ne kažem u čistilištu - ispadajući sve više nepotrebna na kapitalističkoj periferiji: čemu razvijena/razvojna srednja klasa kad nema nikakve razvijene/razvojne proizvodnje; pa, sve što je sofisticirano uvozi se, tako i kultura, pa tako i kultura sećanja naravno. Samim tim, ne čude uočljiva srodstva recepata i licenci „kako se sećati" sa ostalim standardima za priključenje „EU porodici"; inače po ovim pitanjima sasvim autoritarnoj porodici:

Postoje centralni problemi evropske istorije, to su komunizam i fašizam, dva jednaka zla, a ono što ne postoji su kolonijalizam i imperijalizam, to ne znamo šta je... (iz najave izložbe Uslovi mira")

A to ne-znanje je u stvari i te kakvo imanje, otud i autoritarni obrt: znanje-nemanje...



Komentari (7)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 18:04 01.01.2023

altera pars

kulture sećanja

састанчења....... од пар дана
сећању ће сумњам и помоћи,
разводњи се деликатна тема
закључцима само ће одмоћи
zoja444 zoja444 10:19 02.01.2023

pitanje

sta to znaci demokratizacija i decentralizacija umetnosti?
Nebojša Milikić Nebojša Milikić 11:39 02.01.2023

Re: pitanje


Dobro pitanje mada ne vidim da ima veze sa temom bloga. Recimo da načelno možemo razlikovati dva osnovna ali i komplementarna pristupa, jedan je stvaranje što boljih uslova za upoznavanje sa raznim oblicima umetničkog stvaralaštva u najširim slojevima stanovništva (npr. izgradnja i održavanje institucija kao što su Domovi kulture, biblioteke, galerije, podrška programima tipa umetničkih kolonija, radionica, čitajućih grupa, obrazovnih tečajeva) a druga je stvaranje što boljih uslova za razvoj stvaralačkih motiva, kapaciteta i kvaliteta što većeg broja ljudi (već nabrojano plus obezbeđenje slobodnog vremena, sredstava za rad, raznih oblika podsticaja i podrške stvaralaštvu).
shmoo shmoo 12:02 02.01.2023

Re: pitanje

Nebojša Milikić

Dobro pitanje mada ne vidim da ima veze sa temom bloga. Recimo da načelno možemo razlikovati dva osnovna ali i komplementarna pristupa, jedan je stvaranje što boljih uslova za upoznavanje sa raznim oblicima umetničkog stvaralaštva u najširim slojevima stanovništva (npr. izgradnja i održavanje institucija kao što su Domovi kulture, biblioteke, galerije, podrška programima tipa umetničkih kolonija, radionica, čitajućih grupa, obrazovnih tečajeva) a druga je stvaranje što boljih uslova za razvoj stvaralačkih motiva, kapaciteta i kvaliteta što većeg broja ljudi (već nabrojano plus obezbeđenje slobodnog vremena, sredstava za rad, raznih oblika podsticaja i podrške stvaralaštvu).



Једноставно и лепо објашњено.

Једино што у том објашњењу не постоји и није онда ни јасно ко ће то да финансира?

На пример, деца из моје основне школе су долазила код тебе у Рекс да уче да праве цртане филмове (тада смо се ти и ја и упознали уживо) чиме сам био одушевљен и подржавао сјајну идеју из све снаге помажући онолико колико сам могао, умео и знао као школски наставник те деце.

А ко је тај пројекат финансирао?

Држава Србија и њен тадашњи, има томе десетак година, тренутни друштвени систем? (који нам је и данас исти као и пре 10 година)

Не верујем у то.

У овој земљи већ 30 година нико неће да ради такве ствари ако не рачуна на неки велики профит од њих. (И последично, зато су почели естраду и забаву да називају културом и уметношћу.)

Зато су онда такви пројекти као тај на којем си ти тада радио са клинцима и ретки.

А што су ређи, све је мање простора за децентрализацију и демократизацију културе, то знаш и сам.

Ипак већ 30 година не живимо у оном систему у којем је то било могуће тако извести. (ЛИНК)

А за демократизацију и децентрализацију уметности (и културе) потребни су стабилини и стални извори финансирања какве би могла да гарантује једино држава.



Akcija "Selu u pohode", koju je inicirao Program za selo najbolji je primer takvog aktvizma. Samoj akciji SELU U POHODE prethodila je kratka „turneja" beogradskog Ateljea 212 sa monodramom "Živeo život Tola Manojlović" po selima čačanskog kraja. Tada se i rađa ideja u krugu prijatelja čuvenog glumca Zorana Radmilovića da se „hodočasti" po selima, ali ne sa već gotovim predstavama, nego da grupa glumaca, ali i drugih umetnika, muzičara i zabavljača provede određeno vreme na selu, gde bi pripremala predstavu, živela sa meštanima i izvodila za njih program nastao na području gde se i izvodi.




Дакле, ко би онда у овој нашој данашњој Србији финасирао ово што си објаснио Зоји и с чиме се у потпуности слажем?

(НВО и финансирање преко њих нису никакав гарант за такву дугорочну стратегију развоја културе и уметности у једном друштву, поготово не оваквом друштву какво је Србија данас.)

Nebojša Milikić Nebojša Milikić 14:39 02.01.2023

Re: pitanje

shmoo


Једино што у том објашњењу не постоји и није онда ни јасно ко ће то да финансира?
На пример, деца из моје основне школе су долазила код тебе у Рекс да уче да праве цртане филмове (тада смо се ти и ја и упознали уживо) чиме сам био одушевљен и подржавао сјајну идеју из све снаге помажући онолико колико сам могао, умео и знао као школски наставник те деце.
А ко је тај пројекат финансирао?
Држава Србија и њен тадашњи, има томе десетак година, тренутни друштвени систем? (који нам је и данас исти као и пре 10 година)
Не верујем у то.
У овој земљи већ 30 година нико неће да ради такве ствари ако не рачуна на неки велики профит од њих. (И последично, зато су почели естраду и забаву да називају културом и уметношћу.)
Зато су онда такви пројекти као тај на којем си ти тада радио са клинцима и ретки.
А што су ређи, све је мање простора за децентрализацију и демократизацију културе, то знаш и сам.
Ипак већ 30 година не живимо у оном систему у којем је то било могуће тако извести. (ЛИНК)
А за демократизацију и децентрализацију уметности (и културе) потребни су стабилини и стални извори финансирања какве би могла да гарантује једино држава.


Slažemo se, drago mi je da si zadržao tu radionicu u lepom sećanju, već si mi to i pominjao ali ja se, razumećeš nadam se, nekad teško prisećam poznanstava iz tolikih akcijanja i saradnji, idu godine pa i decenije a memorije (i eksterni HDi) sve pretrpaniji... samo da preciziramo, periferna kapitalistička država nema mnogo mogućnosti a ni razloga a ni motiva da vrši bilo kakvu demokratizaciju i decentralizaciju, pa ni onu kulture... projekte koje pominješ su finansirali i država i grad i opštine i fondacije i preduzeća/kompanije... naravno, sva ta finansiranja su bila pretežno jednokratna, pa su i projekti ostali pretežno jednokratni, a ima ih i danas, nije da nema, samo to je ispod minimuuma za bilo kakvo ozbiljno razmatranje ili planiranje... pojednostavljeno rečeno, tamo gde nema imanentnih potreba za masovnom 'kreativnošću' u privredi, proizvodnji, a to je glavna karakteristika kapitalističke periferije, nema ni potreba za imanentnom (čitaj obaveznom, normalizovanom) podrškom razvoju kreativnosti stanovništva...


Akcija "Selu u pohode", koju je inicirao Program za selo najbolji je primer takvog aktvizma. Samoj akciji SELU U POHODE prethodila je kratka „turneja" beogradskog Ateljea 212 sa monodramom "Živeo život Tola Manojlović" po selima čačanskog kraja. Tada se i rađa ideja u krugu prijatelja čuvenog glumca Zorana Radmilovića da se „hodočasti" po selima, ali ne sa već gotovim predstavama, nego da grupa glumaca, ali i drugih umetnika, muzičara i zabavljača provede određeno vreme na selu, gde bi pripremala predstavu, živela sa meštanima i izvodila za njih program nastao na području gde se i izvodi.



Дакле, ко би онда у овој нашој данашњој Србији финасирао ово што си објаснио Зоји и с чиме се у потпуности слажем?

(НВО и финансирање преко њих нису никакав гарант за такву дугорочну стратегију развоја културе и уметности у једном друштву, поготово не оваквом друштву какво је Србија данас.)


Kao što smo zaključili u današnjoj Srbiji nema smisla očekivati takve kulturne politike, Zoja je pretpostavljam postavila pitanje na osnovu mog cv-a, koji je doduše od pre 15ak godina; možda je tad još izgledalo moguće zalagati se za tako nešto i na institucionalnom nivou (npr. fotka kod cv-a je sa realizacije projekta Fluks u Kaludjerici, koji je tokom više godina finansirao i grad)... kako god, meni to i danas izgleda vredno zalaganja iako nije baš izgledno... naravno, NVO ne mogu da zamene ozbiljnu institucionalizovanu politiku ali ne treba ignorisati ili potcenjivati ni entuzijazam i znanje koje poseduju, pitanje je uklapanja njihove prakse u neki širi strateški okvir, a to sistemski nedostaje, osim u nekim načelnim spiskovima lepih želja...
zoja444 zoja444 15:23 02.01.2023

Re: pitanje

jeste, moje pitanje je iz cv-a. blogove cu morati opet da procitam jer mi zbog visednevne glavobolje izmice poenta.
shmoo shmoo 19:15 02.01.2023

Re: pitanje

Nebojša Milikić

drago mi je da si zadržao tu radionicu u lepom sećanju



Да није лепо, не би ни остало у сећању.


već si mi to i pominjao



Извини, крштеница ради своје.


ja se, razumećeš nadam se, nekad teško prisećam poznanstava iz tolikih akcijanja i saradnji, idu godine pa i decenije a memorije (i eksterni HDi) sve pretrpaniji...



То ти баш кажем. И наравно да разумем, мислим да смо ту негде генрацијски.

Него ми је то што нам је обојици познато баш било добар пример за тему децентрализације и демократизације уметности.

projekte koje pominješ su finansirali i država i grad i opštine i fondacije i preduzeća/kompanije... naravno, sva ta finansiranja su bila pretežno jednokratna, pa su i projekti ostali pretežno jednokratni, a ima ih i danas, nije da nema, samo to je ispod minimuuma za bilo kakvo ozbiljno razmatranje ili planiranje... pojednostavljeno rečeno, tamo gde nema imanentnih potreba za masovnom 'kreativnošću' u privredi, proizvodnji, a to je glavna karakteristika kapitalističke periferije, nema ni potreba za imanentnom (čitaj obaveznom, normalizovanom) podrškom razvoju kreativnosti stanovništva...



Схватам.

Хвала на одговору.

meni to i danas izgleda vredno zalaganja iako nije baš izgledno...


И мени. И колико год да није изгледно, не сме да стане.

Радили су такве ствари људи и у тежим околностима.

naravno, NVO ne mogu da zamene ozbiljnu institucionalizovanu politiku ali ne treba ignorisati ili potcenjivati ni entuzijazam i znanje koje poseduju, pitanje je uklapanja njihove prakse u neki širi strateški okvir, a to sistemski nedostaje, osim u nekim načelnim spiskovima lepih želja...




И баш због тог ентузијазма су НВО и значајне у томе.

Нема предаје.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana