Društvo| Kućni ljubimci| Literatura| Moj grad| Život

ODRASTANJE U PARKU BRAJANT

Dragan Jakovljević. RSS / 15.02.2023. u 10:32
f5764b_c97c32a2cf6e4857947eff427c129727~mv2.jpg

Bilo je proleće 1941. kada je naš brod, krcat ljudima najrazličitije dobi, nacija i zanimanja, njihovim koferima i raznim teškim tovarima, pristao u Njujoršku luku. Za razliku od mojih roditelja, meni to dugo putovanje između obala Portugalije i Amerike nije teško padalo. Mislim da je za to najviše bio zaslužan Miša, mali pas bračnog para smeštenog u kabini odmah do naše. Ni moji roditelji ni ja nismo govorili ruski, ali smo ipak bez poteškoća uspevali da se tokom tog dugog putovanja sporazumevamo, pa i drugujemo sa našim brodskim komšijama, rođenim Moskovljanima.


Miša je tada imao godinu i po dana, što je značilo da smo, prema mom proračunu, po kome se jedna godina čovekovog života računa kao sedam psećih, bili sličnog uzrasta. Činilo mi se da su to imale u vidu i njegove gazde i moji roditelji, kada su, na početku putovanja, nastojali da nas zbliže. Prvih dana to, sećam se, nije bilo nimalo lako. Osećajući da naš odlazak iz Beograda neće biti samo privremen, kako su roditelji nastojali da mi objasne, tugovao sam za društvom koje sam ostavio u polurazrušenom gradu. Sa druge strane, tugovao je i Miša. Brodski prostor bio je skučen za normalan život jednog mladog psa, pa je on prvih nekoliko dana uzalud cvileo, grebao po vratima i povremeno glodao njihove uglove, ne bi li izašao iz sobička u kojem su boravili. Gazde su mu to dozvoljavale svega par puta dnevno, koliko je bilo neophodno, i to u vreme kada većina putnika spava. Jer, pas je na našem brodu boravio bio slepi putnik. Gospođa koju su moji roditelji među sobom zvali Mišina mama je, kako smo ubrzo saznali, podmitila zlatnikom kapetana broda da zažmuri prilikom ukrcavanja, pa je tako njihov psić, na sreću, izbegao zlu sudbinu lutalice.


Ali, već posle nekoliko dana, Miša i ja smo postali najbolji prijatelji. Neretko je i spavao kod nas u kabini, pa se njegova “mama” u jednom trenutku glasno, uz duboki uzdah, zapitala kako ćemo njen pas i ja podneti rastanak, koji će uskoro biti neminovan. Ja tada nisam razmišljao o tome, jer su mi dani bili toliko dugi i ispunjeni igrom sa Mišom, da mi se činilo da smo svi oduvek tu i da sa tog broda nećemo nikuda ni odlaziti.


A onda nas je, jednoga jutra, probudio neoubičajeno dug, jednoličan i meni nimalo prijatan zvuk brodske sirene. Tata je rekao da je to znak da ćemo za nekoliko časova stići u Njujork i da što pre treba da se spakujemo i pripremimo za napuštanje broda. Tek tada sam shvatio šta je Irina, kako je bilo pravo ime Mišine “mame”, imala na umu kada se pribojavala časa rastanka. Sećam se da sam, čuvši očevo upustvo za iskrcavanje, nemoćno seo na ležaj, pokrio dlanovima lice i počeo tiho da jecam. Pitao sam se da li je moguće da ću, nakon rodnog doma i svih prijatelja iz detinjstva, sada izgubiti još jednog, koga sam upravo stekao.


Kada sam, kroz suze, upitao mamu da li može da zamoli tetka Irinu da nam barem na neko vreme da Mišu, ona je, na moje veliko iznenađenje, bila veoma spokojna. Nasmešila se i rekla da za tim neće biti potrebe.


- Ne brini… – rekla je i pomilovala me po kosi. – Znaš, tetka Irina i čika Kolja još nemaju smeštaj u Njujorku, pa ćemo neko vreme stanovati zajedno. Stan koji smo iznajmili preko prijatelja ima i jednu gostinjsku sobu. Dobro će im doći, dok se ne snađu.


Mojoj radosti nije bilo kraja, pa sam trčeći krenuo prema kabini naših komšija da ih o tome obavestim. Međutim, otac je rekao da nema potrebe da to činim, jer je sve već dogovoreno prethodnog dana. Dodao je da ću korisniji biti ako ostanem tu i pomognem oko pakovanja.


S velikom radošću sam slagao svoje stvari u omanji kofer. Zamišljao sam kako ću već sutra tamo, na kopnu, trčati po livadi i kako će najzad Miša moći da oseti sva pseća zadovoljstva koja su mu na brodu, silom prilika, bila uskraćena. Međutim... (za nastavak priče kliknite OVDE )



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 12:53 15.02.2023

било је

или...odrastanje u Bryant Park-u

ганутљива прича.................. живцима ми легла
човек и пас ............знана.............. и вечита тема,
уз то мало маште ................( г Писцу не мањка)
те порука г Кос-а где живот је мамљива дилема
Dragan Jakovljević. Dragan Jakovljević. 16:31 15.02.2023

Re: било је

Hvala za još jedan u nizu sjajno osmišljenih komentara! :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana