Art Pepper (1. septembar 1925 - 15. jun 1982.)
Život i muzika bez ostatka
muzika crnih predgrađa... ...zgrade bez prozora, rasplakano dete Harlema...starica iz New Orliansa, crni kicoš sa bulevara zapanog LA.... akapela pesma berača pamukaTo je zadimljeni klub, muvanje, improvizacija, gluvarenje, odvajanje....To je svoj lični takt nogom u svoj lični deo poda....još jedan dupli... o’š dim?.....
energija, snaga, moć. Čuka, duh, radost , bodrina, polet, dar, čarolija, hrabrost, sreća, tuga.... iskorak, bliskost...
Jazz je sam život
http://www.youtube.com/watch?v=Xe8Awh_ehYg
Vitak, elegantan, prisutan, suvoledeni zvuk alt saksofona....skoro pa da može da se se napipa. I taj ludački ton - miran na površini a ispod se valja bura pomešane dirljive lepote koja razara i nemira koja se pretvara u strast. Sve to klizi niz kičmu. Bolna elegancija, logika.
Perfektna intonacija. Precizna, nežna, al’ solo ipak nekao pohotan..... Promišljeno , široko, razvučeno fraziranje... Duboka, vrlo duboka emocija prekriva svaku poru kože, obavija telo...
To je on - Art Pepper
Nikog ne ostavlja hladnim.. Može do suza da te zasmeje nekom smelom, iznenadjujućom idejom koju pokušava da isfura nadmeno čak, ili da te rasplače jedinstvenom, neuzvraćenom strašću koja tako mnogo liči na njega. Moćan osećaj za ritam, neverovatna muzikalnost....
Ako ste pomislil da ćete moći da ga slušate onako usput, iz offa, ili da hladnokrvno srkućete piće dok slušate ovu muziku, mnooogo ste se prevalili. Ima vene da posečete za tom emocijom; ima da vas natera da milsite, da milsite ..ima da vas natera da se setite zašto ste ikada nekada u nekom trenutku zavolili ovu muziku za sva vremena. Za čitav život.
Art Pepper - genijalni alt saksofonista, muzičar, kompozitor, inovator...
Jedan od retkih koji je 50tih, u vreme vladavine moćnog stila i tona legendarnog Charlie Parkera ostao van domašaja te gromade. Bio i ostao svoj, samo svoj, do kraja. Dokle god je sejao muziku za sobom uvek je bio prepoznatljiv i ličan: ljutnja i plahost, bes, i inteligencija, jogunast, nepomirljiv, ubistveno nežan ... uvek taj ton..
Narkoman, lopov, robijaš, sexualni opsesivac, nasilnik, voajer, heroinac, alkos...
Belac. Bio je belac u crnoj muzici... i to se sve čuje: čuje se svaka doza, svaki pad, bol
Narkoman, zavisnik, težak djanki ...njegovom muzikim struji radost, tuga , herionin, nežnost, sumnja, izdaja, mrak, opsesija
"Jazz je samo onošto si mo mi sami" rekao je jednom Luis Armstrong, a Art je bio besan, gord, potišten.... nikada dovoljno dobar sin svom alkoholom nasilnom ocu. Ostavljen od 15stogodišnje majke alkoholičarke..bolestan, uplašen od svega
I sve se to čuje.
Sa 14 godina njegova bela koža doživljava uspeh u crnom svetu muzike koji je obožavao ali koji njega nije želo među sobom.... i ond pad, neviđen pad sa 18est- sarkazam i prezir crnih muzićara , namerno spoplitanje, tvrdoglavo nerazumevanje, omalovažavanje... Senzitivan , kakv je bio , postaje gorak, sumnjičav, pogan., paranoičan, u stanju stalnog iščekivanja .
I onda predaja, predaja heroinu, zatvorima....olakšanje i totalno smirenje, obamrlost.. beg, otklon, utočište.
Život nekoliko umetnika moglo bi da se sabije u njegov -poredili su ga sa Henry Milerom, Jack Kerouacom, i Malcom X-om, ali sva trojica mogu samo vodu da mu nose.
Art Pepper - stručnjak za droge, zatvor & muziku
Ceo svoj život proveo je boreći se ambivalnetno između profesije muzičara i narkomana/ kriminakca i to uvek sa totalno neizvesnim ishodom.
U stvarnom svetu nije našao prostor za ostvarenje svog moralnog kodeksa do koga mu je bilo mnogo stalo a koji je glasio - biti pošten, biti svoj, ne izazivati, ne vređati. Doživeo je sve suprotno. Jedan prijatelj, poznati mužičar, druka ga policiji i i zbog te dojave odlazi u zatvor, a drugi najbolji prijatelj, takođe muzičar, mažnjava mu ženu i uz sva poniženja koja je zbog muzike doživeo od svojih crnih kolega , oprhvan paranojom i stalnim oprezom, puca.... Na toj nultoj tačci donosi odluku - biti muzičar je loše , to su loši ljudi, „ podle, amoralane pičkice“ , odbacuje sebe kao muzičara i umetniuka. Biti loš čovek a baviti se muzikom za Arta je nešto nespojivo, odbija da bude taj.... A bio je talentovan, tako užasno talentovan sa ogromnom ljubavlju za muziku. I ambicizan - želeo je da bude zvezda, najveći alt sax na svetu. I između te dve suprotnosti - biti častan istrajan, pravedan i pošten čovek/ umetnik, što je smatrao nemogućim i djanki, kriminalac iz istočnog LA, koje je upoznao kada se potpuno upustio u drogu, Art živi skoro ceo svoj svoj život.. Zbog poraza i razočarenja koje je doživeo za njega je logična odluka bila - heroin, postaje đanki. Bio je spreman da svoje moralne postulate sprovodi van muzike, kroz vreme za koje se odlučuje.
Sledi dugačka serija boravka po bolnicama i rehabilitacionim centrima; hapšenja i utamničavanja zbog droge- posedovanje, dilovanje, navođenjea, nasilništvo... Zbog heroina vremenom postaje sitan lopov, pljačkaš, razbojnik ali nikada oružani pljačkaš -za njega to nije bilo časno
Svoj poslednji snimak radi 1960 godine i onda nestaje iz javnog života sledećih 15 godina.
Zvezdano doba: San Quentin
Preživeo je dugogodišnju robiju i tamo postao neumoljivi rasita, ali to nije umanjilo njegovo ubeđenje da su najveći muzičari i giganti jazza prevaskohdno crni muzičari.... bio je ponosan na svoju biografiju kriminalca..
U toj zarobljenoj slobodi i njegova muzika tog doba je takođe patila Bila je gladna nastupa, reflektora, publike, užasno je želela da bude slobodna....Sazrevajući u toj dubini mraka, u utrobi tame i sama je postajala dublja, puna duše.. svaki njegov ton zrači time – od The Art Pepper Quartet (1952) and Art Pepper Meets the Rhythm Section (with Miles Davis’s rhythm section) on Contemporary (1957) sve do snimaka koje napravio na albumu Village Vanguard
http://www.youtube.com/watch?v=esiayxazLYA
http://www.youtube.com/watch?v=t_ar4CTDtfI
I na kasnijim Artovim snimcima, iz 1981. na Winther Moon , iz svake note koju je odsvrao čuje se užas i životna zapuštenost kroz koju je prošao, užasni sati mrtvila, ravnodušnosti. Sve tako bolno prisutno a sa takom radošću se sluša. Brilijantno.
http://www.youtube.com/watch?v=todOwWibcB4
Kada je 1971. napusto rehabilitacioni centar Synanon , u kome susreće Laurie , svoj život, svoju nadu, svoju buduću suprugu i kada mu je nekolkliko meseci kasnije umro otac, Art sa olakšanjem počinje o sebi da razmišlja kao o odraslom čoveku, mušrakcu, a ne kao o detetu koji svoje poštenje i čast mora da dokazuje nasilnom ocu. Počinje ponovo da svira. Ali i pored izvanrednih nastupa koje je imao, i pored saundtreka za filmove Clint Eastwood-a The Enforcer , o prljavom insterkoru Hariju i The Gauntlet koga je Eastwood i režirao, njegova ambivalencija oko izbora profesesije i dalje ostaje.
Da povrati svoj dar i svoj život presudile su tri stvari: koncerti koje je imao u Tokiju pred publikom koja ga je obožavala i bodrila „kao da je Bitls“, kako je govorio; turneja po istočnoj obali, prva kao soliste od kojih su neke svirke snimljene; i hapšenje posle saobraćajne nesreće koju je jedva preživeo i koja je izazvana vožnjom u pijanom stanju. Art shvata da ne može nazad „kući“ u zatvor, jer tamo za njega nema više dobrodošlice, nema počasti - svi njegovi drugari su pomrli. Više nije bio velika zatvosrka zverka, bio je star čovek.
Posle velike depresije koju doživljava u procesu oporavka od nesreće i rehabilitacije, pojačanu smrću Les Koenig-a, odlazi u Japan sa svojim bendom i definitivno se odlučuje za muziku.....
A onda ekspolizija supernove!!! Nastaje furiozna, spektakularna trka sa životom, nezapamćena produkcija, vatromet ideja. Inspirisan svojom ženom Laurie Art ne samo da je povratio svoju raniju formu već je za Galaxy snimnio neke od najznačajnijih numera, ogroman broj neprevaziđenih sola. Izlazi mu autoiografija Straight Life; dokumnetrani film. Njegov povratak nije bio običan, prost povratak nekog ko je nestao , bio je to povratak sa kamatom, bio je to povratak kao osveta.
Uz pomoć Laurie poslednje godine života provodi nadoknađujući izgubljeno vreme: svaki nastup je ubistven, na život i smrt; svetska turneja sa sopstvenim bendom; snima ogroman broj albuma, komponuje, puni sale, doživlajvava ovacije, poštovanje, laskanje...
Ta sveža, tako iznenađujuća muzika, izaziva sveopšte divljenje...
Kada je umro u 56oj godini od moždanog udara umro je ispunjenog cilja – postao je najveći alt saksafonista na svetu
Za života je postao klasik jedne muzike koja se smatrala uzorom
Jazz struji telom, teče venama. To je energija, snaga, moć. Čuka, duh, radost , bodrina, polet, dar, čarolija, hrabrost, sreća, tuga.... iskorak, bliskost...
Jazz je sam život, to smo mi
Posvećeno svim onima koji kao ja žive u čekaonici ili stoje pred zidom. Ja svoju čekaonicu napuštam, rušim svoj zid. Dosta je bilo. Vraćam svoj život natrag, Art me je podsetio da može.