Dragi blogeri, zbog velikog interesovanja za ovu temu, odlučio sam da na mom blogu ugostim nekoliko blogera sa prostora Hrvatske. Verujem da ću na ovaj način doprineti poboljšanju atmosfere dijaloga i razumevanja. U sledećih nekoliko tekstova, svoju vizuru o sukobu i pomirenju podeliće sa nama sledeći blogeri: Dobronamijeran, Suzi quatro i Mayo1
Gost bloga: Dobronamjeran
Moj djed je bio šuster. Godine 1927. služio je vojsku kao mornar u Boki. Zbog sukoba s jednim narednikom, bio je premješten u Zemun. Moja baka se rodila u siromašnoj obitelji i kao služavka, došla je kod rođake u Zemun i zaručila se za jednog mladića. Moj djed je nakon vojske počeo raditi u Zemunu u tvornici dječije obuće “Mira”. Upoznao je moju zaručenu baku. No, kako je on tvrd i tvrdoglavi ličanin, tako je odlučio moju baku i oženiti. Zbog svoje tvrdoglavosti i upornosti u tome je i uspio. Nakon Zemuna, promijenili su jos dosta mjesta idući trbuhom za kruhom, te su se na kraju skrasili u Borovu, koje je tad nicalo kao naselje uz tvornicu Bata. Lijepe katnice od fasadne cigle sa 4 stana, bile su zaštitni znak naselja. Imali su dvije ćerke: moju mamu i moju tetku, sestre bliznakinje. Ludilo rata prevaljalo se preko njihovih leđa. Skladno su živjeli do 1974. godine kad je umrla moja baka. Djed je u očaju nakon sahrane pocijepao košulju,tada sam vidio tvrdog i ponosnog ličanina kako, prvi put u životu plače. Djed je umro nakon pet godina a tada sam ja plakao i lupao glavom o zid. Plakao sam i za bakom, za njenom ljubavlju prema meni i često su mi i jedan i drugi dolazili u san.
Oboje su bili vjernici. Djed me je vodio u jednu crkvu, baka u drugu. Prvo je djed pripremao poklone za Božić pa nakon dva tjedna i baka. To je mene veselilo, jer sam kao komunističko dijete dobijao tri poklona.U jednoj crkvi je izgledalo na jedan način i svijeće su bile bijele, a u drugoj crkvi su svijeće bile žute i svećenici su imali bradu i ženu. Jedan jako stari svećenik s nešto kraćom bradom, živio je u našoj blizini. Koliko se sjećam, nosio je ljubičasti pojas koji je vjerojatno nešto značio, makar je nama tada crni pojas deseti dan znacio jako puno u nasim dječačkim pričama. O ratu mi nisu puno pričali tek neke natuknice. No niti mene nije rat puno zanimao. Bilo mi je previše ofanziva koje sam morao učiti.
No, kako sam ostario, tako mi je to postalo zanimljivo, pa sam malo proučavao prošlost i tako sam došao do toga da su petoro bližih rođaka moje bake ustaše otpremile u Staru Gradišku u kojoj su i ubijeni. Povod je bio banalan no ustašama dovoljan. S druge strane, dva brata od djeda poginuli su jedan kao domobran,drugi kao ustaša a trećeg su, koji nije bio u nikakvim formacijama, nakon završetka rata odveli na područje Krnjaka i tamo ga smaknuli.
Moj djed i moja baka živjeli su skladno koliko skladno moze živjeti bračni par. Mojem djedu baka je bila žena života a mojoj baki djed je bio muškarac života. Bezumlje rata nije uništilo njihovu ljubav i zajednički zivot. Ona je postivala njega i njegovu vjeru a on je postivao nju i njezinu vjeru. Kakve ovo sve ima veze sa današnjim vremenom? Možda nikakve a možda i jako velike.
P.S. One dvije crkve u koje sam ja nekrst išao, prvo su onu sa bijelim svijećama pogodili jedni bezumnici i te noći je izgorio župni dvor i zvonik crkve je ozbiljno oštećen. Slijedeće noći su drugi bezumnici onu drugu crkvu sa smeđim svijećama digli u zrak. No, poslije rata obnovljena je prvo jedna crkva a sada se obnavlja i druga crkva.