ono što uvek imam - a najviše se uplašim - kada se uplašim da sam ga - izgubila
i voljenje vode - u svim nijansama
i nabrajanja - njena
Žena na plaži
Gledam je. Već drugi dan.
Poznajem?
Tuga u borama zatvorenog snevanja. Otvorenog čekanja.
U osmehu koji je nekada imala.
Prošli su, veruje pogled uprt u more.
Plavetnilo.
Pokušava da veruje u njega.
Osmeh.
Ali smeh sećanja ne dâ. Kao da verovati ne donosi ono što želi.
Ne odagnava ono što je sprečava. Ono što je imala?
Nikada?
Gledam je i razmišljam kako da joj pokažem veličinu oblutka. Kako da joj otkrijem plavo koje ne postoji. Kako da joj spustim na dlan težinu koje nema.
Gledam je. Iako već duže gledam u talase koji mirišu na moja sećanja.
Bori se. Osmehom koji traži. Da pusti da postoji u njoj. Bori se da oseti da je prošlo,
i da je još tu. Ustaje i lepotom pokreta odaje želju. Koju ne umem da opišem. Koja se i ne može. Koja se ne opisuje. (koje nema)
Uranja u vodu.
Odbljesak talasa. Kapljice trenutka večne radosti kroz trake mora u njenoj kosi.
Koje: ne vidi.
Kroz borbu prošlog.
I deljenja.
Samo zato što...Veruje.
Ali to još nije dovoljno za osećaj da može da zapliva. Bez sna, koji je davao boju talasima.
I talase činio njenom igrom uživanja u pokretima od mora.
Nekada plavi.
Sada prozirni.
Nikada nisu prozirni i uvek su.
Punoća jedne boje: kako se nazire i oseća: nesačuvana.
Izlazi iz vode. Začuđena. Vraća se na ležaljku -udobno smešta lepotu- naizgled zadovoljna. Pogled ostaje uprt u traženja.
Osećaja. U prozirno plavom.
Neuhvatljivoga. Njenoga.
Kako do boje koja postoji...
Samo u tebi, pokušavam da pošaljem.
Plavo nije više moje, odbija.
More potvrđuje. Uvek ono što mislimo da je.
Odgovore ne daje.
Plavo nije više moje. Postalo je prozirno.
Nije valjalo: da ga prisvaja.
Tužna što ne mogu da joj pokažem, gledam talase.
Da je to znala ne bi ga izgubila.
Da je sve njeno -u trenutku doživljaja- i da ništa nije njeno -na kraju trenutka-
Sem: sećanja.
Ako nauči da ga sačuva u prozirnom: i svih boja.
Deo plaže na rubu pogleda. Zvuci radosti. Igra se odbojka.
Jedna promašena lopta stiže do njene butine. Osmeh mladića.
Rekli su joj da ne može da izgubi ono što je njeno. Nije verovala.
A onda: blagi trzaj iz tuge lepote.
Grejem dlan na plavetnilu oblutka. Želim joj da pogleda.Trenutak kasnije pratim kako odlučuje: more!
Prvo more.
Njega ne može da nema.
Traži boju, sada već samo jednu. Čistu.
More -ravnodušno- nudi prozirnost.
Ustaje i prilazi talasima. Lopta. Osmeh mladića.
Da nije uzvratila osmeh, ne bi zaplivala. Sačuvala sam uhvaćenu boju.
Da nije osetila osmeh, ne bi oslobodila more. Da ostane prozirno.
Bacam oblutak u talase. Zahvaljujem.
nijanse ne opisujem