Priznajem, kasnim sa blogom. Priznajem ne citam, svakako ne redovno, dnevne novine Press. Priznajem, mislio sam da su oni potpuno DSS glasilo. Priznajem, bio sam ubedjen da ce ostati dosledni tome cak i ako neka druga stranka bude blizu vlasti, verovao sam da ce u tome prednjaciti zamenik glavnog urednika tih novina.
Dragan J. Vučićević, jelte.
Sad, nema mi druge nego da priznam da sam pogrešio, da sam bio u zabludi. Sad, ne može ni da da mi ne bude žao. Malo mi je samo ljigavo, onako ljudski.
Ne može, a da me sve ne podseti na scenu iz Balkanskog spijuna:
Jeo sam govna, bas ti recima bez moljenja, jeo sam govna radio sam to i to jer sam bio slep pored ociju…
Eto, kao nekad Staljina, pomenuti urednik je slepo obozavao Kostunicu. I ne bi to bio toliki problem da se to nije videlo u uredjivackoj politici te novine. Nema ni veze, pokajao se covek, samo da li je to, onako, ljudski iskreno?:)
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Tužna priča o Vojislavu
utorak, 10 jun 2008 20:09 press
Piše: Dragan J. Vučićević
Priznajem, voleo sam ga. Priznajem, glasao sam za njega. Priznajem, mislio sam da je on najmudriji političar u Srbiji. Priznajem, bio sam ubeđen da će upravo on voditi ovu državu još jedno deset godina, verovao sam da će upravo on uspeti da izmiri Srbiju samu sa sobom i da je onda, na kraju svoje karijere, uvede u Evropu.
Vojislav Koštunica, jelte.
Sad, nema mi druge nego da priznam da sam pogrešio, da sam bio u zabludi. Sad, ne može, a da mi ne bude žao. Onako ljudski.
Ne može, a da mi ne bude žao Koštunice kada vidim kako ga svi ostavljaju, kako mu okreću leđa i kako ga iza leđa ogovaraju oni koji bi bez njega bili niko i ništa... Ljudski, dakle, žao mi je Voje.
Profesionalno, politički, hladno racionalno gledano, nije. Ni najmanje! Jer Koštunica danas samo trpi posledice svoje fatalne, političke greške. Sam pao, sam se i ubio. Raspisao je izbore kad su mu najmanje odgovarali. Raspisao je izbore iako je, i bez njih, sa radikalima imao ubedljivu većinu da napravi novu vladu. A onda je, u kampanji, sve vreme bezuspešno pokušavao da ubedi Srbe da podrže jednu nerealnu i u osnovi nenormalnu opciju sukoba sa celim svetom.
Dok su „tadićevci” pred Srbe prosipali slatke priče o boljem životu, većim platama, Evropi, pasošima bez viza, on je „prodavao” kosovski mit, čojstvo i junaštvo. On je jednima nudio svetolazarevski zavet, a na druge bacao kletvu. Nije imao šanse. Nije na vreme shvatio da Srbi danas nisu oni Srbi kojima je rat uvek bio miliji od pakta.
Koštunica, zbog svega toga, danas pred sobom ima tri puta. Jedan vodi u političku penziju, drugi u minornu opoziciju i treći, kroz novi savez sa Tadićem, garantuje, kakav-takav, opstanak na vlasti. Međutim, Koštunica sada, ostavljen od svih osim od Nikite, zapravo ima samo jedan častan izlaz, samo jedan put koji mu garantuje da će u srpskoj istoriji ostati upamćen kao pošten i dosledan političar. Taj put, razumemo se, podrazumeva da se časno povuče sa političke pozornice i prepusti Srbe njihovoj sudbini. Taj put podrazumeva i da DSS prepusti mlađima, onima koji bolje razumeju bespuća Novog svetskog poretka.