госпођица Анди

Черевићан RSS / 22.06.2008. u 13:48

 

гост аутор, г. Jeremija (исциклусаму . . . priče za isprazna nedeljna popodneva)

  Tog dana smo Marko, Petar i ja diplomirali. Kao što red i običaji nalažu, sa koleginicama i kolegama iz naše nevelike grupe, najkraćim putem i što smo brže mogli, uputili smo se u Postskriptum kafe. Stari barmen, kome niko nije znao ime i koga su generacije studenata, zbog njegovog kitnjastog izražavanja zvali Ciceron, stavlja čaše na šank, a zatim ništa ne pitajući otvora ogromnu bocu dobro rashlađenog šampanjca. U svečanoj tišini čuje se samo šuštanje mehurića. Kad su sve čaše bile napunjene, Ciceron tihim i svečanim baritonom počinje: 

«Gaudeamus igitur,

 

 iuvenes dum sumus,

 

Post iucundam iuventutem

 

post molestam senectutem

 nos habebit humus.» Nazdravljamo i ispijamo šampanjac. Niko ne progovara, Ciceron ponovo puni čaše. Marko i ja se pogledamo, a zatim zajedno nastavljamo drugu strofu, u početku nesigurno, pa sve bolje i bolje. 

«Ubi sunt, qui ante nos

 

in munde fuere?

 

Transiere ad superos,

 

adiere ad inferos

 ubi iam fuere.» Nazdravljamo. Ispijamo. Ciceron puni. Tišina. Petar počinje treću strofu. Uvek kad se setim tog trenutka, a što sam stariji sve češće ga se sećam, grlo mi se stegne, a oči zasuze. Ista je to pesma, iste su reči, svi ih znamo, ali Petar je peva do bola setnim tenorom dostojnim velikog Karuza. 

 «Naš taj vek je kratak baš,

 

 vrlo brzo svrši,

  uz to pun je tuge, muke;

 

Smrt svud pruža gadne ruke,

 

da nam život skrši.»

  

Kad je završio, umesto da nazdravimo po treći put, niko se ne pomera. U očima svih prisutnih cakle se suze. Marko i ja svoje suze ne krijemo. Petar dohvata svoju čašu, podiže je visoko i nazdravlja na latinskom:

 

«Ave Caesarae, morituri te salutant!»

               

Petar je poginuo iste godine na nekom dalekom ratištu, a poziv za vojsku je dobio pet dana pred polaganje diplomskog ispita.

 

Prilično pijan, srećan zbog položenog diplomskog, a istovremeno setan što su studenski dani prošli i mnogo tužan zbog Petra, izlazim iz Postskriptum kafea.

 

Veče je.  Sve su prodavnice  zatvorene, sem neugledne starinarnice na uglu. Zastajem ispred izloga. Tada sam prvi put ugledao Andi. Bila je to ljubav na prvi pogled. Od te noći pa do danas nismo se rastajali.

 

Iz velikog grada vratio sam se kući sa diplomom svetske književnosti u džepu, prelepom Andi pod rukom i čvrstom odlukom da postanem pisac. Kad bih sabrao vreme koje sam proveo u dva promašena braka, veza između mene i Andi traje znatno duže. I ne samo da traje duže, već je i intezivnija i puno plodotvornija. Sve što sam objavio do sada Andi i ja smo napisali zajedno. Nažalost u poslednje vreme, uz čašicu, samo razgovaramo i evociramo uspomene.

             

Naše prvo zajedničko leto proveli smo upoznavajući jedno drugo. Milovao sam je svojim prstima, istraživao deo po deo njenog tela sve pazeći da je ne naljutim, ili ne daj Bože da je ne povredim. Dane i noći smo provodili zajedno. U početku me nije najbolje razumela, ili možda ja nju nisam razumeo? Uglavnom, ono što smo  tog leta stvorili, ni jedan književni časopis nije hteo da objavi. 

 

Prvo smo pisali poeziju. Nije nikakvo čudo, tada smo bili mladi i ludi.  Naravno, počeli smo sa ljubavnim pesmama punim strasti. Bile su to tako divne i tako uzbudljive pesme, ali urednicima se nisu svidele. Nije nam bilo važno, nama je bilo važno da smo zajedno, da uživamo i pišemo, pišemo... Onda smo prešli na angažovane antiratne pesme. Gotovo da smo uspeli. Znam da te naše pesme, koliko god da su bile dobre i žestoke, nisu bile objavljivane u književnim časopisima, ali jesu na plakatama lokalnih mirovnjaka. Zbog njih umalo da nas razdvoje, a mene da venčaju sa onom gadurom M70 i upute na medeni mesec na prokleta ratišta. Nisu uspeli, jer smo Andi i ja postali pažljiviji i lukaviji - prešli smo na postmodernu liriku. Bili smo toliko postmoderni u tim pesmama da ni sami sebe nismo razumeli.

 

Ne mogu da se setim, ko je od nas dvoje predložio da se oprobamo i u drugim literarnim formama? Znam da sam ja bio za esej, a ona za reportažu. Uglavnom počeli smo sa esejistikom.

 

Našim prvim i jedinim, nažalost nikad dovršenim esejom, ciljali smo u samu srž književnosti dvadesetog veka. Njime, tim maestralnim delom, hteli smo povući paralelu između Džemsa Džojsa, Franca Kafke i Roberta Muzila i dokazati da sva trojica korifeja modernog romana pišu o jednoj te istoj temi.

            Počeli smo sa Džojsovim «Portretom umetnika u mladosti» i dobro nam je išlo. Nismo ništa novo otkrili kad smo pokazali da je Stiven Dedalus alter ego samog pisca i da  tada mladi Dablinac, pokazuje svoje umetničko sazrevanje kroz proces oslobađanja od stega porodice, nacije i vere. Mucavi i sputani Dedalus, a ustvari Džojs, do kraja romana izrasta u slobodnog, osvešćenog i darovitog pisca, koji stupa u neodoljivu avanturu života posvećenog umetnosti, oran da menja svet.

Naš naredni korak, a ustvari iskorak u neistraženo, je bio znatno hrabriji. Pokazali smo da u «Uliksu», tog 16. juna 1904. godine u Dablinu, pisac sreće samog sebe, odnosno da su tu istovremeno dva Džejmsa Džojsa, bar dva, ako ne i više. Stiven Dedalus je i dalje tu, on je mladi Džojs i to nije sporno. Leopold Blum – nevoljeni suprug, neuspešni otac, beznačajni reklamni agent– bez sumnje je također Džojs, sredovečni Džojs. Šta se to desilo sa mladim, energičnim Dedalusom, genijalnim piscem sa kraja prvog Džojsovog romana, koji je uz tutnjavu fanfara najavljivao svoj pohod na svet? Preobrazio se u sredovečnog Leopolda Bluma koji se, neprihvaćen od okoline, davi u žabokrečini dablinske svakodnevice. Isto se desilo i samom piscu – shvatio je da umetnci ne menjaju svet i svoju tugu zbog te surove istine utapa u piću. Mladog Dedalusa, iz «Portreta umetnika u maldosti», pisac je doveu u «Uliksa» da bi bio kontrapunkt Blumu i da bi istakao veličinu svog poraza.Trivijalnost svakodnevnice Blum nadomešta jedinstvenošću svog unutrašnjeg života, a Džojs svojim pisanjem. I jedan i drugi su bogovi i tvorci tih svojih svetova. I to je izlaz koji  nudi sredovečni Džojs.

 

A ko je gospodin Irviker čija su snoviđenja između sna i jave samo u jednoj gluvoj dablinskoj noći, Džojsa mučila punih sedamnaest godina? Upravo  toliko mu je trebalo da napiše svoju poslednju knjigu «Fineganovo bdenje». Naravno, opet Džojs, ovog puta ostareli Džojs. Lajtmotiv haotičnog puta kroz podsvest gospodina Irvikera je njegov ambivalentno višeslojni odnos prema vlastitoj ćerci. Zavirujući iza neprozirne koprene, Džojs je užasnut   zaključio da tamnom stranom  čovekove svesti gospodare nagoni. Kad sve maske padnu čovek je ipak samo životinja. Zaključio je da pisac ne samo da ne može promeniti svet, već ni sebe samog. Izlaza nema.

                                            

Čitavog života Džojs je pisao samo jednu knjigu, o sebi samom i u njoj je opisao svoje najdublje metamorfoze. Stiven Dedalus je mladi Džojs koji želi da menja svet. Lepold Blum je sredovečni Džojs, koji razočaran stvarnim svetom i svojim životom beži u fiktivni svet kome je on sam demiurg. Gospodin Irviker je ostareli Džojs, sad već napola poremećeni genije, koji kopa po svojoj podsvesti.

 

Kad se Gregor Samsa jednog jutra prenuo iz nemirnih snova, ugledao je sebe u postelji pretvorenog u ogromnu bubu». Džojsu je trebao čitav život, tri velika romana i tone alkohola da bi otkrio i opisao ono što je Kafka uspeo samo u jednoj nevelikoj priči. Čak i ako «SAMSA» nije kriptogram za «KAFKA», sam pisac je govorio da njegov «Preobražaj» nije ispovest, ali jeste indiskrecija – san koji otkriva strašnu stvarnost, a strašno potiče od života.

 

Robert Muzil, treći gorostas epohe, u «Čoveku bez osobina», svog junaka Urliha, nije morao da provlači kroz mučni proces metamorfoze. Urliha,čoveka bez osobina, stvorila je po svojoj meri već preobražena civilizacija. Njegovo je samo da živi bez žudnja i želja, znanja i htenja, bez volje i razumnosti.

 

Nit koja nesumnjivo povezuje Džojsa, Kafku i Muzila su metamorfoze čoveka dvadesetog veka. Ostalo nam je samo da pokažemo stvarne uzroke odčovečivanja čoveka i da poentiramo u veličanstvenom završnom delu eseja.

 

Naše prvo zajedničko leto odavno je prošlo, novca nismo imali, a od nečeg se moralo živeti. Moji roditelji su živeli vrlo skromno. Školovanje sina jedinca u velikom gradu pojelo je njihovu ušteđevinu i uvalilo ih u dugove. Besparica je bila tolika da umalo nisam podlegao upornim očevim pritiscima i prihvatio mesto nastavnika književnosti u gradskoj gimnaziji. Ali znao sam da nastavnici književnosti, pogotovo oni iz gimnazija, nikad ne postaju pisci. Ostaju nastavnici do penzije, ukoliko penziju dočekaju. Ciroza jetre vreba nastavnike u svim školama, a one koji predaju  književnost ta bolest, po pravilu, ne mimoilazi. Stigne ih kad tad, najčešće vrlo rano. Andi se tada nije protivila mom ocu i njegovom presingu da me satera u učionicu. Tobož nije htela da se meša u sukob oca i sina, ali ja znam na čijoj je strani bila.

 Rukopis prvog dela eseja, onaj o Džojsovim metamorfozama od mladog Stivena Dedalusa do tridesetosmogodišnjeg Leopolda Bluma i kratke napomene za drugi i treći deo, poslao sam uglednom izdavaču u grad. Zamolio sam za sasvim skroman avans, kako bi naše delo priveli kraju. Posle mesec dana i nešto više od trideset telefonskih razgovora, uspeo sam da dogovorim sastanak sa jednim od urednika. Andi je ostala kod kuće, jer sam zbog besparice putovao autostopom, a znamo kakvi su vozači, čim lepa devojka uđe u kabinu njihovih kamiona, prvo bezobrazno pilje, a onada bi i da pipkaju.

Čekao sam više od jednog sata u kancelariji namrštene i stroge sekretarice. Konačno me puštaju uredniku. Ulazim. On sedi za stolom od orahovine u kabinetu veličine košarkaškog terena. Odeven je u sivo elegantno odelo, krojeno po meri i to izgleda kod najboljeg  krojača. Više liči na uspešnog advokata, nego na urednika književne edicije. Čita, ne diže pogled.  Čekam, ćutim, čekam... i konačno:

 

«Vi ste?» pita urednik.

 

Kažem mu ime.

 

«A o čemu ste pisali?»

 

Kažem mu o čemu smo Andi i ja pisali.

 

«Koliko ste radova do sada objavili, za koje izdavačke kuće i u kojim časopisima?»

 

Kažem mu istinu, da do sada nemamo objavljenih radova.   Pauza, prava dramska, kao kod Terensa Vilijamsa.

 

«I vaš prvi rad je baš o Džojsu?» opet pita urednik.

 

Kažem da nije samo o Džojsu, već i o Kafki i Muzilu, odnosno da je reč o paraleli, niti koja povezuje njihov ... Tu me urednik prekida.

 

«Ako sam vas dobro razumeo, nije vam dovoljno Džojsovo delo za vaš prvi esej, već ste njime ujedno obuhvatili i dela Franca Kafke i Roberta Muzila?»

 

U svom petom pitanju urednik je bio znatno rečitiji nego u prethodna četiri, što sam protumačio kao dobar znak i brzo odgovorio potvrdno.

 «I tražite avans od naše izdavačke kuće kako bi vaš rad priveli kraju. A kad planirate da ga završite?»

Odgovaram mu da su naši planovi da esej završimo za tri do četiri meseca. Dodajem da su nam  ostale još samo analize «Fineganovog bdenja», Muzilovog «Čoveka bez osobina» i zaključna razmatranja.

 

«Vi svakako znate koliko je godina Džojs pisao Bdenje»?

 

Kažem da ga je pisao sedamnaest godina. 

 

«A Muzil svoje delo?»

 

Osećam se kao student na ispitu, ali odgovaram i na to pitanje, naravno tačno. Kažem da je «Čoveka bez osobina» Muzil pisao čitav svoj život, ali da je nažalost roman ostao nedovršen.

 

«Koliko vas radi na tom eseju?»

 Sad već ohrabren tokom razgovora, na njegovo pitanje gotovo drsko odgovaram svojim pitanjem: 

«Kako to mislite, koliko nas radi?»

 

«Reč je o grupi autora, zar ne?»

                                               

«A ne, ne. Ja sam jedini autor» kažem, ne bez ponosa.

 

«Pa zašto onda govorite u množini: mi smo napisali, mi planiramo... Persirate sami sebi ili...?»

 

Moram da priznam da sam tad prvi put tokom razgovora sa urednikom ostao zbunjen. I to prilično. Nisam ni primetio da govorim u množini. Svako moje «mi» odnosilo se na mene i Andi. Ali kako da tom nepoznatom čoveku govorim o našoj vezi? Ćutao sam. Srećom urednik nije insistirao na mom odgovoru. Kratko mi je objasnio da u njihovoj izdavačkoj kući, avans za nedovršni rad mogu dobiti samo autori čije je prethodna knjiga prodata u više stotina hiljada primeraka, zatim dobitnici prestižnih nagrada poput Nobelove, Pulicerove i Bukerove.

 

Tako je završena esejistička faza našeg stvaralaštva. I danas sam ubeđen da smo bili na dobrom putu i da bi naš esej postigao veliki uspeh i u akademskim krugovima i kod šire čitalačke publike, samo da je taj urednik imao malo više razumevanja.

 

«Zar ne, gospođice Andi?» pitam je.

 Moja stara Andervud pisaća mašina ne odgovora. Odavno je neispravna i ni jedan servis ne može da je popravi. Leži iza monitora  novog računara, kao kontrapunkt starog i novog vremena,samo ćuti i tužno me gleda.

 

 3085365376.jpg

 

 

Ponekad mi se učini da joj vidim i suze.

 

 

УКАЗ черевићановг Аутор ове приповетке ние међунама ни овај пут .отсутанје те  уз малу вероватноћу у   обрнуто   на (евентуалне) коментаре неће одговарати . . .



Komentari (52)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Milan M. Ćirković Milan M. Ćirković 14:11 22.06.2008

Sjajna prica...

Kao sto je jedan od mojih omiljenih pisaca (koji je isto imao taman toliko problema sa urednicima da u zivotu nije video nijednu svoju knjigu objavljenu) napisao u pismu prijateljici:

Change is the enemy of everything really worth cherishing. It is the remover of landmarks, the destroyer of all which is homelike and comforting, and the constant symbol and reminder of decay and death. It is change which makes one old before his time by snatching away everything he has known, and substituting a new environment to which he can never become adjusted. ... I can form no picture of emotional satisfaction which does not involve the defeat of time. - H. P. Lovecraft (1934)


GG. Cerevican, Jeremija - preporuka.
Черевићан Черевићан 14:44 22.06.2008

умеће писања

осмишљено вођена прича о гђици Анди заљубљенике писане речи може уистину да у неизвесности до самог краја казивања држи.мајсторски рад г Јеремије ето и моје име ничим заслужено препоруком Вашом веза уз његово име ,г Ćirković -у . напажњи Вам се уиме госта - аутора захваљујем.
ivana23 ivana23 15:11 22.06.2008

Re: умеће писања

MilutinM MilutinM 14:19 22.06.2008

Lepo

Ne samo za "isprazna nedeljna popodneva"
Черевићан Черевићан 14:51 22.06.2008

г MilutinM

имени је оку запела реч аутора-госта испразна но како сам ја само посредник у презентирању састава ширем кругу читаоца мораћемо сачекати појашњење Ауторово за исту, кад ,и ако,уследи . . .
Jeremija Jeremija 20:38 22.06.2008

Re: Lepo

MilutinM
Ne samo za "isprazna nedeljna popodneva"

Milutine, ponekad i noci mogu biti isprazne i duge.
Ali, to je tema za neku drugu pricu.
ivana23 ivana23 15:00 22.06.2008

***

Черевићан Черевићан 15:32 22.06.2008

олива

оваква прича читаоцу само може да призове сећања . . .
наша породична гђица Анди је названа . . има томе . . . Олива и еноје и данас у кућној библиотеци на свом столу потсећа потомство пристигло на времена када је имати је био престиж а да не помињем километре редова које је произвела помажући дедими адвокату да се прецизно изрази у свом захтевном послу.
биламује Она захвала од синаму - оца мојег за финансирање бечкогму школовање средином поодавних двадесетих века кљокнутог, баш када је фабрика Оливети почињала да се . . . . заукава проузводњом.
Jeremija Jeremija 20:56 22.06.2008

Re: олива

G. Cher, kod jednog drugog pisca, koji nije bolji od Vas, samo je poznatiji, govore lesevi, govore boje, a narocito crvena boja, govore i kerovi, sto nije narocito cudno, ali ne govore one stvari koje bi najvise mogle reci.
Ne govore masine za pisanje.
Zamislite sta bi mogla ispriati sasvim obicna kancelarijska masina za pisanje? Siguran sam da to ne bi bile dosadne price iz ofisa, vec i poneka ljubavno-romanticna storija.

A o Vasoj Olivi da i ne govorimo.
ivana23 ivana23 21:04 22.06.2008

Re: олива

Jeremija Jeremija 21:10 22.06.2008

Re: олива

Andi je lepsa od Olive.:)))
ivana23 ivana23 21:25 22.06.2008

UNDERWOOD

Jeremija Jeremija 21:27 22.06.2008

Re: UNDERWOOD

Eto, vidi se da je lepsa. Na prvi pogled.:))
mariopan mariopan 21:33 22.06.2008

Re: олива

Jeremija
Andi je lepsa od Olive.:)))

Ti si zaljubljet i ne racunas se u urazumljive tipove...zato cemo ti ovo otpisati na pristrasnost
Jeremija Jeremija 21:40 22.06.2008

Re: олива

mariopan

JeremijaAndi je lepsa od Olive.:)))Ti si zaljubljet i ne racunas se u urazumljive tipove...zato cemo ti ovo otpisati na pristrasnost

Kad je vec o zaljubljenosti rec - ti i dalje mislis da je Panonija more. Razum tu ne vredi ni spominjati.
Jer, stvari su se promenile vec dugo, dugo vremena... sem za zaljubljene u ravnicu i zitna polja.:)))))

poz.
mariopan mariopan 21:54 22.06.2008

Re: олива

Jeremija
mariopan

JeremijaAndi je lepsa od Olive.:)))Ti si zaljubljet i ne racunas se u urazumljive tipove...zato cemo ti ovo otpisati na pristrasnost

Kad je vec o zaljubljenosti rec - ti i dalje mislis da je Panonija more. Razum tu ne vredi ni spominjati.
Jer, stvari su se promenile vec dugo, dugo vremena... sem za zaljubljene u ravnicu i zitna polja.:)))))

poz.

Ne zalim se...samo se hvalim ))
Jeremija Jeremija 15:35 22.06.2008

Samo vas gledam

G. Cher, kao sto je vama znano i kao sto ste decidirano naveli u Vasem ukazu, nisam zaista tu, ali to ne znaci da vas ne gledam, tj. citam, tj. pazljivo pratim, gutam svaku rec, svaki red, a narocito ono izmedju redova. :))

Procitao sam pazljivo sve komentare od prosle nedelje, sa zakasnjenjem se zahvalio svima koji su pricu o Dami u njaboljim godinama procitali, uzeo k znanju sve ideje i sada mi ostaje da napisem visetomni roman. Toliko je dobrih ideja i mogucih pravaca za razvoj price. Kad to visetomno delo zavrsim, i kad ga onaj Komitet iz Stokholma na adekvatan nacin vrednuje (u sta ne sumnjam), nagradu cemo podeliti, kao grupa autora.:)))

Deplasirano je da se vise zahvaljujem ivani23 na ilustracijama, ali eto i ovogo puta to cinim.
Posebno mi draga pohvala g. Cirkovica.

Zasto prica za isprazna nedeljna popodneva?
Pa, zato sto je prica duga, a nedeljna popodneva ponekad umeju biti isprazna.

I ovoga puta vas pozdravljam iz suncane Grcke, sa ko suza bistrog Egejskog mora, i zahvaljujem se na komentarima.
A, da, zaboravio sam da pohvalim i grcko vino, pravi nektar.

PS: I u ovoj prici se potkrala greska, kao i u Introspektivnoj psihoterapiji, nije Terens, vec Tenesi Vilijams.
ivana23 ivana23 15:48 22.06.2008

:)))

angie angie 16:12 22.06.2008

brate Jeremija,

jedino sam se malo strechnula-razocharana, kada si Andi materjalizovao i otkrio njen indentitet,...nekako mi je onako u slutnji bilo draze,...ili zato shto se onaj moj zove Hancika i samo je nekome nevidljivi podstanar!:)))
Jeremija Jeremija 20:44 22.06.2008

Re: brate Jeremija,

Priznaj: zbunilo te najvise ono kad sam je milovao svojim prstima, ispitivao deo po deo njenog tela, sve pazeci da je ne naljutim....:)))
angie angie 21:32 22.06.2008

Re: brate Jeremija,

Jeremija
Priznaj: zbunilo te najvise ono kad sam je milovao svojim prstima, ispitivao deo po deo njenog tela, sve pazeci da je ne naljutim....:)))



Ne, ni najmanje!
angie angie 16:32 22.06.2008

Andy

mariopan mariopan 17:24 22.06.2008

Re: Andy

Ovde samo profesionalci pisu, znala sam ja da ce neka lepa prica biti kod G. Cerevicana u mirno nedeljno popodne...posebno kada gostuje gospodin Jeremija )))
Komplimenti za pricu..pozdravi za domacina..a suncanoj Grckoj masem cak odavde iz mora zrelog zita, iz naseg Panonskog , lepseg nema na svetu ( a moze i da se jede )...
Dolybell Dolybell 18:42 22.06.2008

Andy

Поново ми Мр уби
једно испразно поподне и то још врело, летње, недељно - путем сјајне приче
Мр Јеремије, (скоро да ми је род рођени - могао је и бити ..)



можда су обе Анди ?
Jeremija Jeremija 20:47 22.06.2008

Re: Andy

Lepe su obe, ali moja Andi je lepsa.
I ne samo lepsa, vec i pametnija.
Unapredjena je u kriticarku svega sto napisem na racunaru. :))
jasnaz jasnaz 21:28 22.06.2008

ehtaj

moderni:zam

Jeremija Jeremija 21:31 22.06.2008

Re: ehtaj

Andi je klasicizam, cisti.:))
ivana23 ivana23 21:39 22.06.2008

:)))

ivana23 ivana23 21:42 22.06.2008

Re: :)))

Bila sa zaljubljena u jednu...


Remingtonku, al tada nisam imala para, bila sam student.
Jeremija Jeremija 21:42 22.06.2008

Re: :)))

Prava gospodjica.
Takvih vise nema....ni u snovima.:))
mariopan mariopan 21:42 22.06.2008

Re: ehtaj

I ovaj modernizam mi se dopada, nemoj biti zadrt Jeremija, pogledaj ovu lepotu ;-)
Jeremija Jeremija 21:44 22.06.2008

Re: :)))

Ja skidam kapu, a Andi se kiselo smeska.:(((
Jeremija Jeremija 21:47 22.06.2008

Re: :)))

Jeremija
Ja skidam kapu, a Andi se kiselo smeska.:(((

odnosi se na remingtonku, mada mi je mnogo ulickana. prava siparica.
angie angie 21:50 22.06.2008

Re: :)))

ivana23
Bila sa zaljubljena u jednu...Remingtonku, al tada nisam imala para, bila sam student.


koja riba!
Anjale Anjale 22:00 22.06.2008

Re: :)))

Andi je jedna prava starovremenska godpođica.
Ali ja sam zadovoljna i sa mojim HP. Svaku noć verno provodi samnom, i nije uopšte zahtevan:).



49 41 49 41 02:55 23.06.2008

Re: :)))

ivana23
Bila sa zaljubljena u jednu...Remingtonku, al tada nisam imala para, bila sam student.

Prolazio sam holom do svoje kancelarije; kao mlad inzenjer nebrojano puta a, nikad obracao paznju na poklopac na plafonu koji je vodio u neki prasnjavi tavan.
Posto je zapelo za neku dokumentaciju-staru "koja moze biti samo na tavanu" iz znatizelje sam se uputio sa kolegom.
Medju brdom prasnjavih, povezanih foldera; stajala je i ona; zaostala od Engleza s pocetka 20.-tog veka.
Iako je camila vise decenija na tom tavanu; jos uvek su joj se caklili ornamenti na njoj.
Jeremija Jeremija 21:53 22.06.2008

Panta rei

Kao sto rekoh istice mi placeni termin u internetkafeu, a i Andi je nesto umorna.
Posetacemo duz obale, pa na spavanje.
Laka vam noc.
Jeremija Jeremija 21:55 22.06.2008

Re: Panta rei

Ne znam gde je g.Cer i njegova Oliva.
Zasto cute?
Черевићан Черевићан 23:00 22.06.2008

оливе присет

вечерас, смакло 9 пм ,затекох се у омиљеном ми пабу подно зидина валете у харбуру .пун је ко кутија шибица, задимљен и бучан. наручих 1 ејл те се углавих између две познате гузаре за шанком већ прилично насисане па стога румене и веселе
- касниш, леваће, гузатија
- да радио
- недељом увече, е баш сте ви форинери будале
- знам, али таки посао
- ма јебисе, него . . плати туру обема
- па наравски
и док посматрам шанкерку Шарлиз како надлактицама меси своје мамљиве сисе док се рве са криглама точећи их , сећање, та моја све очигледнија фалинка, етога . . .

причао ми је пок. Отац када се оно, жељан науке, а финансиран од стране оца угледног нсадског адвоката почетком септ. 1922 симплоном из Бачке упутио ка Бечу, у истом купеу уознао је двоје елегантних, брачни пар Летергаши, гроф Нипојед и супруга му Тилда, на повратку из посете истамбулу те топкапи сарају. реч по реч и испостави се да они имају породичну палату у близини зграде медицинског факултета у бечу, па како након пропасти монархије видно осиромашише принуђени су да издају апартман у својој мансарди, те ако би млади господин изволео, била би им част . .
шест је година Отац становао код њих, захвалан свом старом који ми је омогућио успешно научно стасање на престижном универзитету.а била је у том окружењу и једна Е. келнерица у пивници препопута цркве св Стевана, зарад које је Отацми почесто у касне сате тектек нацврцкан бауљо у своје собе,а на степеништу га је сусретала фрау Тилда, немогавши да се начуди да се тако елегантан гдин доктор . . понекад заборави.
негде крајем седамдесетих века кљокнутог у очевој заоставштини нашао сам разгледницу Беча откадгод коју је писао својем млађем брату и где у једној реченици помиње . . . мала инсистира да се женимо, но и сам знаш да то наш Отац неби дозволио са келнерицом . . . .

е сад, вели се да ивер одкладе неће далеко . . .можда је то и разлог зарад којег себе све чешће затекнем стешњен ознојаним месом женских гузова, те ејлом предсобом, пиљећи у изазовне балоне келнерице Шарлиз. наравски од женидбеми неће бити ништа, јер сумњам да би ми се мила Ташта сложила . . уствари боље и да је непитам.

angie angie 00:38 23.06.2008

Re: оливе присет

g Cher, kranje mi se dojma to shto toliko uvazavate tashteraj!:)
Jeremija Jeremija 06:18 23.06.2008

Re: оливе присет

Черевићан
вечерас, смакло 9 пм ,затекох се у омиљеном ми пабу подно зидина валете у харбуру .пун је ко кутија шибица, задимљен и бучан. наручих 1 ејл те се углавих између две познате гузаре за шанком већ прилично насисане па стога румене и веселе- касниш, леваће, гузатија- да радио- недељом увече, е баш сте ви форинери будале- знам, али таки посао- ма јебисе, него . . плати туру обема- па наравскии док посматрам шанкерку Шарлиз како надлактицама меси своје мамљиве сисе док се рве са криглама точећи их , сећање, та моја све очигледнија фалинка, етога . . .причао ми је пок. Отац када се оно, жељан науке, а финансиран од стране оца угледног нсадског адвоката почетком септ. 1922 симплоном из Бачке упутио ка Бечу, у истом купеу уознао је двоје елегантних, брачни пар Летергаши, гроф Нипојед и супруга му Тилда, на повратку из посете истамбулу те топкапи сарају. реч по реч и испостави се да они имају породичну палату у близини зграде медицинског факултета у бечу, па како након пропасти монархије видно осиромашише принуђени су да издају апартман у својој мансарди, те ако би млади господин изволео, била би им част . .шест је година Отац становао код њих, захвалан свом старом који ми је омогућио успешно научно стасање на престижном универзитету.а била је у том окружењу и једна Е. келнерица у пивници препопута цркве св Стевана, зарад које је Отацми почесто у касне сате тектек нацврцкан бауљо у своје собе,а на степеништу га је сусретала фрау Тилда, немогавши да се начуди да се тако елегантан гдин доктор . . понекад заборави.негде крајем седамдесетих века кљокнутог у очевој заоставштини нашао сам разгледницу Беча откадгод коју је писао својем млађем брату и где у једној реченици помиње . . . мала инсистира да се женимо, но и сам знаш да то наш Отац неби дозволио са келнерицом . . . .е сад, вели се да ивер одкладе неће далеко . . .можда је то и разлог зарад којег себе све чешће затекнем стешњен ознојаним месом женских гузова, те ејлом предсобом, пиљећи у изазовне балоне келнерице Шарлиз. наравски од женидбеми неће бити ништа, јер сумњам да би ми се мила Ташта сложила . . уствари боље и да је непитам.

Sem lepih kelnerica, da li je vas gospodin tata imao sklonosti i za pisanje?
To bi bio jos jedan dokaz za ono o iveru i kladi. :))
Черевићан Черевићан 11:22 23.06.2008

особину

да поштује женску лепоту задржао је мој отац до краја трајања ( а ија напор улажен по том питању) те утом се међу нама двојицом оно о иверу и кладипо поклопило док по питању писања он, који је нашу породичну библиотеку фондом од преко десет хиљада наслова за својег ж. трајања обогатио , читајући манијакално , је био незаинтересован дибидус.
додуше биоје ненадмашан приповедач у својем одабраном удруштву , г Jeremija
Черевићан Черевићан 11:56 23.06.2008

поуку

гђо angie од мојега +Oца упамтих да је калауз за дужетрајнији брак поштовање миле Таште пре свега, јер ако то схватиш малко шарања ванбрака непримереног као шала ти се потом броји .ко брои.
Dolybell Dolybell 00:28 23.06.2008

...сигурно не би

Ajnur Ibran Ajnur Ibran 01:09 23.06.2008

Siguran sam da znate

Kako je Balzak (jedan od omiljenih mi) pisao i pod kakvim pritiskom.U dugovima do guse...
Cesto sam se pitao, kada razmisljam o njemu, da li bi toliko i tako pisao da su okolnosti bile drugacije...
Elem, ako vam nesto znaci, primecujem da vam se dogadja (dogadjalo) upravo ono sto se desavalo (svim(velikim)) piscima.Da ih se ne prepozna od strane urednika.
I jos nesto mi je zanimljivo: arogancija, samoubedjenost, omalovazavanje talenta, cak ne uzimanje u obzir moguceg sopstvenog interesa u odnosu na mlado, novo, hrabro, drugacije.
A s druge strane velicanje i ulagivanje mediokritetima koje je neko napravio , cak ne niti iz interesa, vec eto neko je imao mogucnosti i linija da svom dragom mediokritetu napravi ime.
To se dogadjalo i danas se dogadja.
Jedina svetla tacka u celoj toj visevekovnoj (moze se reci) prici jeste da kvalitet ne umire.Dodje i njegovo vreme (setite se samo slikara), samo sto to vreme na zalost cesto dodje nakon smrti autora...
No, dragi gospodine Jeremija, nadam se da se to vama nece desiti, i da ce vas prepoznati, pa makar i zbog interesa, a evo ima i nas koji vas podrzavaju bez ikakvog.
Barbara Kopicl Barbara Kopicl 01:15 23.06.2008

Re: Siguran sam da znate

Ajnur Ibran
Kako je Balzak (jedan od omiljenih mi) pisao i pod kakvim pritiskom.U dugovima do guse...
Cesto sam se pitao, kada razmisljam o njemu, da li bi toliko i tako pisao da su okolnosti bile drugacije...
Elem, ako vam nesto znaci, primecujem da vam se dogadja (dogadjalo) upravo ono sto se desavalo (svim(velikim)) piscima.Da ih se ne prepozna od strane urednika.
I jos nesto mi je zanimljivo: arogancija, samoubedjenost, omalovazavanje talenta, cak ne uzimanje u obzir moguceg sopstvenog interesa u odnosu na mlado, novo, hrabro, drugacije.
A s druge strane velicanje i ulagivanje mediokritetima koje je neko napravio , cak ne niti iz interesa, vec eto neko je imao mogucnosti i linija da svom dragom mediokritetu napravi ime.
To se dogadjalo i danas se dogadja.
Jedina svetla tacka u celoj toj visevekovnoj (moze se reci) prici jeste da kvalitet ne umire.Dodje i njegovo vreme (setite se samo slikara), samo sto to vreme na zalost cesto dodje nakon smrti autora...
No, dragi gospodine Jeremija, nadam se da se to vama nece desiti, i da ce vas prepoznati, pa makar i zbog interesa, a evo ima i nas koji vas podrzavaju bez ikakvog.


Sada cete svi pomisliti da sam luda.Ali ipak-AJNUR OZENI ME!
angie angie 01:22 23.06.2008

Re: Siguran sam da znate

pa vidi shta uradi, Jeremija!?:))
Jeremija Jeremija 06:20 23.06.2008

Re: Siguran sam da znate

angie
pa vidi shta uradi, Jeremija!?:))

:)))))
Jeremija Jeremija 06:31 23.06.2008

Re: Siguran sam da znate

Ajnur Ibran
Kako je Balzak (jedan od omiljenih mi) pisao i pod kakvim pritiskom.U dugovima do guse...Cesto sam se pitao, kada razmisljam o njemu, da li bi toliko i tako pisao da su okolnosti bile drugacije...Elem, ako vam nesto znaci, primecujem da vam se dogadja (dogadjalo) upravo ono sto se desavalo (svim(velikim)) piscima.Da ih se ne prepozna od strane urednika.I jos nesto mi je zanimljivo: arogancija, samoubedjenost, omalovazavanje talenta, cak ne uzimanje u obzir moguceg sopstvenog interesa u odnosu na mlado, novo, hrabro, drugacije.A s druge strane velicanje i ulagivanje mediokritetima koje je neko napravio , cak ne niti iz interesa, vec eto neko je imao mogucnosti i linija da svom dragom mediokritetu napravi ime.To se dogadjalo i danas se dogadja.Jedina svetla tacka u celoj toj visevekovnoj (moze se reci) prici jeste da kvalitet ne umire.Dodje i njegovo vreme (setite se samo slikara), samo sto to vreme na zalost cesto dodje nakon smrti autora...No, dragi gospodine Jeremija, nadam se da se to vama nece desiti, i da ce vas prepoznati, pa makar i zbog interesa, a evo ima i nas koji vas podrzavaju bez ikakvog.


Siguran sam da znate i da je Cehov neprevazidjeni majstor kratke forme. mozda znate i kako je to postao.
Cehov je bio lekar po zabacenim ruskim gubernijama, siromasan. Svoj budzet je dopunjavao pisuci kratke price u nekoliko petrogtadskih listova, Urednici su popunjavali praznine u sadrzaju svojih listova i striktno mu odredjivali koliko redaka mora da ima narucena prica. Cehov je tako usavrsio svoj stil.
Kad je posle vise godina dosao u Petrograd, bio je sokiran saznanjem da je slavan pisac.
49 41 49 41 02:17 23.06.2008

Vratiste me

u detinjstvo G. Jeremija.
Citajuci J. Londona; kao klinac-skoro 95% njegovih dela ukljucujuci "Matin Idn" i "Mornar na konju"; autobiografski i biografdki roman o njemu.
Da, sada svi znaju o njemu; ali, bilo je i njegovih "obijanja pragova" od izdavaca do izdavaca, od urednika do urednika.
Tresenje njegovih ruku, prilikom otvaranja prispelih pisama i dal' se izdavac, urednik, editor umilostivio da objavi njegov clanak, esej, pripovetku.
Svakako, najveca radost mu je bila kad je od urednika dobijao u pismu pozitivan odgovor; "potkrepljen prilozenim cekom" da ce njegov esej, pripovetka biti uskoro objavljen.
Tja, sta drugo reci.
Jeremija Jeremija 06:33 23.06.2008

Re: Vratiste me

Danasnji urednici ne salju nikakav odgovor, a o chekovima da i ne govorim. :)))
vishnja vishnja 17:30 23.06.2008

divna prica :))

prica je savrsena. divota.

pozdrav za gospodjicu Andi :)

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana