Zahvaljujući jubaznosti i sestrisnkoj ljubavi, gostuje na Coco Rosie-nom blogu: građanin Djordje
Lunjevica kod Gornjeg Milanovca imala je neverovatnu čast da baš tu, od svih prijavljenih gradova-kandidata, prošlog vikenda bude održan četvrti, skromno nazvan, svetski šampionat u spremanju testisa; belih bubrega; muda...
Deca u Lunjevici su se rado odrekla poljane za fudbal na kojoj je instaliran mudistički kamp,koji su činili 20-tak postavljenih logora timova učesnika iz naše zemlje i inostranstva. Gosti su došli iz Mađarske- naravno motorima, BiH – iako oni smatraju da su iz zemlje Srbije, Crne Gore – za njih nisam siguran mada mi se čine kao neko ko ima muda za show off, Australije – dosta su prozirno-ružičasti te mislim da se ne prezivaju na –ić...
Centralno mesto je zauzela ogromna šatra pod koju su se skrili gladni posetioci i kusali ove prefinjene specijalitete, hvaleći i navijajući za svoje favorite. Žiri, na čijem je čelu bio Vuk Bojović-
afirmisani prijatelj životinja ali i njihovih iznutrica, mada ova žlezda to baš i nije, prenoseći tako svim prisutnima, takmičarskim ekipama ali i njihovim kastriranim zamorčićima, pozdrave celokupnog svog životinjskog carstva beogradskog ZOO-a, brojao je ugledne lokalne gurmane i takođe imao centralno mesto na ovoj posećenoj poljani. Samim tim, žiri je imao pun legitimitet i komfor (da je imao težak posao, to naravno ne moram posebno nagoveštavati) te su mogli u potpunosti da se posvete gustativnom užitku, natenane rastapajući ove prefinjene specijalitete o svoja istančana nepca.Recepata je bilo raznih. Naravno, najviše su se krčkala svinjska muda kao osnovni sastojak gulaša, mada su se, uz ostale plodove tora, testisi rado vrteli i na roštilju. Čuo sam da je austrlijska ekipa spremala kengurova muda, mada nisam to mogao daproverim niti verujem da su ušla u takmičarsku konkurenciju. Kako sam kasnije saznao, beli bubrezi se spremaju širom sveta, naravno nigde tako dobro kao ovde, i to od bika (family pack), vepra (lovački gurmanluci), ovna (za muslimansko tržište sa Halal sertifikatom), jarca (u kršnim predelima na radost gorštaka) pa čak i od noja (kako i ne bi kad zabija glavu u pesak)... Ne znam kako druge životinje gledaju na ovu listu; evo npr. magarac - da sam ja magarac, totalno bih se iskompleksirao, jer pored utemenljene svakodnevne diskriminacije, čak mi ni muda, zvaničan simbol muškosti i snage, nisu tražena.
Ja sam ipak svoju muškost dokazao, probavši ovaj specijalitet. Probao sam da se oslobodim predrasuda i samo ukusu da sudim. Ne znam da li sam uspeo, ali ovo je nešto najodvratnije što sam stavio u usta. Pretpostavljam da bi isto tako slankasto, gnjecavo i smrdljivo bilo i žlezdano tkivo ispod pazuha, međutim to se verovatno ne sprema, jer, za razliku od belih bubrega, nije afrodizijak –možda jedino pomogne u terapiji prekomernog znojenja.
Ne znam odakle našem narodu (naravno nije to samo naša osobina, ali sam se sada na nas fokusirao) ta iskonska glad u svom biću koja se ne može utuliti ni na svim slavama, svadbama, krštenjima, ispraćajima, sahranama... pogotovo sahranama, u novokomponovanim etno restoranima... i gde se sve još u toku godine ne krka obilato; te se može reći da mi imamo samo jedan običaj – prežderavanje. Tu ne mislim samo na količinsko preterivanje, već na tu jednu animalnu (mada to nikako ne važi za sve životinje, pa čak ni za većinu) nekontrolisanu i obesnu potrebu da se u već pretrpan i zatrovan organizam ubaci čak nešto što i nije ukusno, a kamoli neophodno ili hranljivo, već samo zato što predstavlja simbol snage i reprodukcije, upravo kao dokaz moći čoveka nad životinjom.
Moram pomenuti i ultaimativni srpski specijalitet – jagnjeće i praseće pečenje. Taj pokolj koji se svakodnevno, a pogotovo za Božić (Sveti?) ili neki drugi, uglavnom crkveni praznik, učini nad mladuncima svinje ili ovce zarad dobrog ukusa je nehuman i bestijalan. Nesporim da mlado meso ima prijatniji ukus i da je manje žilavo i oporo, jer se verovatno nije nakupilo svih govana (da ne kažem - toksina) koje se ubacuju i talože u organizmu tokom života, pogotovo ako je životinja uzgajana, ali šta to znači? Da su možda pedofili u pravu? Možda je sex sa infantilnim nevinašcetom bolji jer je dete čisto i neukaljano?! Uf kako gadno ovo zvuči, međutim ja tu ipak vidim analogiju ...ali i različite društvene norme; dok je jedno anatemisano, drugo se afirmiše.
Da li ste čuli za svile i pragnje? Pragnje je, posle gurmanske, punjene ili pica pljeskavice, nova genijalnost iz stomaka našeg naroda - srpska verzija Minotaura, otelotvorenjegrčke mitologije - pola praseta prišiveno za pola jagnjeta, i zajedno, sada kao jedno telo, okrenuto na ražnju.
A svile, po uzoru na Meksičke magarce punjene slatkišima (eto jedan praznik posvećen ovoj simpatičnoj životinji – već se osećam bolje) je, pogađate, svinja punjena pilićima. Ima li kraja našoj genijalnosti?
Da li je moguće da u 21. veku, hiljadama godina udaljeni od pronalaska pluga, hortikulture ili sistema za navodnjavanje vrtova Vavilona, mi danas na Balkanu dokazujemo prevlast i konačnu pobedu nad četvoronošcima glorifikujući proždiranje reproduktivnih organa uzgajanih životnja ili njihovog podmlatka, od toga praveći orgije ždranja.