Gost bloga: Biljana Beba Knežević
Oduvek sam bila oralni tip. Mater kaže da sam duže od ostale dečurlije trpala igračke u usta, a onda sam, zatim i međutim, postala malo neurotično čudo, pa sam grickala nokte, ali sam najviše od svega, ipak i pak, želela da budem kao moj Stari kad porastem. On je pušio s merakom. Dođe s sposla, ruča nebeski Presvetin ručak, pa se zavali u stari naslonjač. Noge na trosed, pepeljara u krilu ( ne znam kako, ali u svim mojim sećanjima on gleda fudbal ). Te sam momente obožavala. Gledala sam ga opčinjena: ovako ću i ja kad porastem. Uvuče prvi dim i zastane, pa ga otpusti.
Neću o Presvetoj koja je svoj vek provela mašući rukama da rastera dim njegovih cigareta. Neću ni o tome kako je prala zavese i potapala ih u beli Bohor, ni o tome kako ih je polu mokre kačila na prozore. I dan danas ne mogu da podnesem miris tog omekšivača. Znači, zarana je pala odluka da ću ja biti pušač. I bijah. Jest’ šteti koži, zubima, plućima, ali merak je merak. Šta ću. Stari je toliko uticao na moj život, da niko kao on nije mogao da izmami moje suze. Nisam bila kmezavo dete, ali kad mi on ispriča „Ivicu i Maricu“ i kad mi on dočara kako je veštica gojila Maricu i kako je svaki dan pipkala njene krofnaste ručice ne bi li je posle toga skuvala u velikom kazanu, nije mi bilo spasa. Suze su lile u potocima. Stari je sadistički uživao u mom bolu, sad sam toga svesna. Od mene je napravio emotivca kakav se na ovoj kugli zemljinoj još nije rodio, a i neće zadugo. Ne samo to. Stari je za mene bio Tito. Svi su se kleli u mame i štatijaznamkoga, ja u Starog. Ni učitelj nije znao što je znao on. Sve informacije koje sam sticala u školi, morao je on da potvrdi.
Sećam se bila sam drugi osnovne. Išla sam na recitatorsko takmičenje. Niko kao ja, verujte mi, nije mogao da odrecituje neku tugaljku, čak je i moj učitelj, pri prvim mojim izvođenjima rukavom brisao nos i posle me milovao po kosi. Nije mučenik imao pojma da sam ja bila zaljubljena u njega i da sam bila ljubomorna na učiteljicu koju će da oženi ( jer bila je mršava i rošava, nimala mu nije stajala ). Eh, te zime sam morala, kako umem i znam da kupim knjigu „ 90 pesama o Titu“. Došao je onaj čika što ide od škole do škole i debelo naplaćuje nedela. Mene je uča poslao kući da tražim pare od Starog. Kud ću, šta ću, otidoh. Stari je, sećam se, baš u tom momentu usisavao stan crvenim Čajevac usisivačem i sav zadihan me pitao šta ću kod kuće tako rano. Objasnila sam mu ukratko. Čučnuo je predamnom, pogledao me duboko u oči i rekao:
- Sine, za ta komunjarska sranja nemam para.
Meni se skupila slina u grlu. Počela sam da jecam. Ne znam zašto, možda zato što mi je ono „nemam para“ odzvanjalo u glavi ili zato što me je onako prodorno, kroz oči u srce pogodio. Stajala sam kao onaj mališa iz filma „Otac na služebnom putu“ i plakala uz duboke trzaje iz mojih malih grudi. Gledao me je tako neko vreme i onda se latio novčanika. Ivica i Marica u slučaju „90 pesama o Titu“ nisu upalili. Morao je da plati i dodao:
- Nemoj da nema 90 pesama u toj knjizi, skupo sam je platio.
Odnela sam novac, uzela knjigu i sve do kraja nastave brojala pesme, jer bez tih 90 pesama nisam smela da se vratim kući. Bilo je ih je 90, a ja sam recitovala „Pesma Titu“, vrlo izražajno. Osvojila sam treće mesto na tom takmičenju jer nisam mogla da se uživim u pesmu o Titu. Sve sam vreme mislila na Ivicu i Maricu, učiteljevu buduću ženu i zlu vešticu. Povremeno mi se u slike mešala Presveta kako maše rukama dok Stari otpuhuje guste dimove.
Znala sam. I ja ću tako jednog dana dok ona maše rukama oko mene. I dan danas, kad god sam u nekom ekstazičnom momentu, ona mi se prikaže sa tim zelenim, u badem stisnutim očima,kako maše rukama, zato moram psihologu. Ovako više ne ide.