Autorka: Gordana Čomić
Bila sam danas u "Media Centru" da zajedno sa Marijanom Pajvančić (Univerzitet u Novom Sadu), Tanjom Mišćević (Evropska kancelarija Srbije), Aidom Ćorović (NVO "Urban-in" Novi Pazar), Veranom Matićem ("B92"), Vojislavom Tufegdžićem (dnevni list "Blic") i Aleksandrom Radosavljevićem ("Carlsberg" Srbija) od ambasadorke Danske preuzmem obavezu "održavanja" i nošenja "Baklje 2015".
Nas sedmoro (tri muškarca i četiri žene) je preuzelo "Baklju 2015" i svako za sektor u kojem radi dao obećanja o tome kako će pomoći da se svetlo ove baklje održi i da svojim plamenom osvetli koliko, kako i šta treba raditi na promenama na bolje za ženski život u Srbiji.
Većina informacija o razlozima "osnivanja" i "nošenja" Baklje 2015 može se naći na blogu "Ženska baklja muškog roda MDG3"
Dakle, ukratko i pojednostavljeno, cela planeta (kroz odluke UN) preuzela je 2000.-te obavezu ostvarenja Milenijumskih ciljeva do 2015.-te, napravljeni su planovi, određeni rokovi, preuzete obaveze, i - godine su prolazile, a ostvarenje zacrtanih ciljeva i obaveza je bilo očigledno mršavo i nedovoljno. Izostanak pravih rezultata ponukao je Kraljevinu Dansku i njihovo Minitarstvo inostranih poslova da pokrene ideju o "Baklji 2015" koja treba da sve nas podseti da se ne sme zaboravljati na data obećanja i da se ne sme zaboraviti na sve one koji su tema Milenijumskih ciljeva.
Jedna velika društvena grupa na planeti tema je Trećeg Milenijumskog cilja, društvena grupa koja čini nešto više od polovine čovečanstva - žene, njihova prava, njihov položaj, zakoni koji im propisuju ponašanje, običaji koji im opisuju modele koji su poželjni u društvu, nepravde koje trpe, nasilje kojem su izložene, diskriminacija koju žive svojim ženskim životima u raznim zemljama.
O tome svemu je - predaja i nošenje Baklje 2015, koja ide "od ruke do ruke" kao "štafeta" koja treba da poveže ljude koji misle da nije kasno da se vratimo zapisanom u Milenijumskim ciljevima i da - održimo data obećanja.
Kada su me pozvali i kad je ambasadorka Danske u Srbiji Matte Nielsen pitala da li bi htela da preuzmem Baklju 2015, da uradim nešto što će pomoći bar jednoj ženi koja trpi nepravdu (ako umem i mogu), da uradim nešto što će pomoći otvaranju i toku dijaloga o tome zašto se Milenijumski ciljevi tako sporo realizuju i zašto radije pričamo o napretku i promenama društvenih modela ze žene. nego što se to zaista radi tako da žene mogu da osete boljitak - pristala sam, naravno. I dala obećanja o stvarima koje mogu biti urađene u Srbiji do septembra kad se održava 63. Generalna Skupština UN u NewYork-u, sednica na kojoj će morati biti govora o tome kakve rezultate 2008. imaju Milenijumski ciljevi razvoja.
Šta mogu da uradim?
Sve ono što se može uraditi u skupštinama i čemu ustvari skupštine i služe. Taj proces se zove ponekad "tematizovanje" i podrazumeva da narodni poslanici u saradnji sa odgovarajućim sektorom u Vladi (u ovom slučaju Ministarstvo za rad i socijalna pitanja), u saradnji sa stručnjacima i NVO sektorom, a uz prisustvo medija, institucionalno otvore dijalog tražeći odgovore na nekoliko mogućih pitanja:
Kako žene žive?
A kako bi trebale da žive?
Kako izgledaju sektorski zakoni koji "uređuju" ženske živote? Valjaju li ili ih treba menjati? Koje zakone treba doneti?
Kolika je selektivna primena zakona? Ima i dobrih donetih propisa, a svojom selektivnom primenom stvara se (potpuno opravdano) osećanje nepravde u raznim sektorima - od zapošljavanja i bavljenja samostalnim preduzetništvom do prava iz radnog odnosa, zaštite na radu, prava na zdravstvenu zaštitu i preventivu, prava na zastupljenost.....sve do izveštaja o stepenu porodičnog nasilja ili o stepenu diskriminacije u javnom sektoru (službama) samo zato što je neko ljudsko biće - ženskog roda.
Kolika i kakva je skupštinska kontrola svih onih koji bi trebalo da (neutralno i profesionalno) sprovode i primenjuju propise koji su - dobri u svim svojim odredbama?Dovoljna? Nedovoljna? Ne postoji? Kakav je stav ljudi o tome mogu li uopšte ičim štititi svoja zapisana prava?
Kakav je odgovor zakonodavca, institucija, političara, stručnjaka na ustavne odredbe kojima se Ustavom država obavezuje na "politiku jednakih mogućnosti" i "ravnopravnu zastupljenost" ? Kakva sredstva i mehanizmi mogu biti upotrebljeni da bi te ustavne odredbe bile primenjene?
Da bi dijalog o svim tim (i mogućim drugim pitanjima) bio otvoren potrebni su volja, znanje i veštine za dijalog. Potrebno je razumevanje da, uz sve manjkavosti dosadašnje realizacije, Milenijumski ciljevi ostaju (praktično) jedini postojeći mehanizam kojim se može menjati na bolje. Potrebna je i svest o vremenu potrebnom da proces promena da vidljive i opipljive rezultate i naravno - neophodna je najšira javnost koja će biti i slušana i pitana. Zato skupštine postoje. Da se bave temama i problemima koje ljudi, žene ili muškarci, imaju u svojoj svakodnevici.
Dragoceno bi mi bilo da čujem i šta vi o svemu tome mislite.
Da zajedno proverimo može li "Baklja 2015" stvarno da svetli i osvetli sve i svašta što se (na žalost i često) ostavlja u polumraku "manje važnih tema".
I da onda zajedno, za koji mesec, procenimo - da li je vredelo i da predamo baklju dalje....