гост аутор г Jeremija
Kao dečak mislio sam da dnevnike i spomenare vode samo devojčice i slabići. Kasnije mi je i sama pomisao na dnevničke zapise bila odbojna. Stavljati na papir svoja tanana osećanja bilo mi je isto što i defloracija i samoskrnavljenje vlastite duše. Čak i kad bi se izbegla patetika u pisanju, što je đavolski teško, u dnevniku ostaje esencijalni egoizam: uvek JA i samo JA.
I ne samo egoizam. Pisac dnevnika se ne razlikuje mnogo od perveznog egzibicioniste. Perveznjak, u mračnom haustoru ili osenčanom delu parka, šireći veliki crni mantil pokazuje svoje genitalije i uživa gledajući izraz zapanjenosti u očima zatečene žrtve. «Ja činim, ja sam moćan» psihološki je mehanizam koji kod egzibicioniste stvara užitak.
Umesto genitalija, pisac dnevnika pokazuje svoje skrovite misli i emocije i u samom činu pisanja uživa, zamišljajući efekte koje će izazvati kod svojih žrtava, potonjih čitalaca. «Da takav sam ja! To sigurno niste znali!» psihološki je mehanizam koji ga pokreće na pisanje dnevnika. Nije mali broj onih koji dnevnike pišu samo za sebe. Čitajući ih ponovo i ponovo oni uživaju. Dive se sami sebi. Masturbiraju. Takvi, pored egoizma, imaju i narcisoidnu crtu u svom karakteru i psihološki su vrlo sumnjivi, ali po okolinu najmanje opasni - nisu egzibicionisti i niko ne vidi šta se krije iza njihovih crnih mantila.
A i o čemu bih pisao?
Uvek sam se pitao kako oni koji pišu dnevnik biraju šta će zabeležiti, a šta odbaciti. Kako prepoznaju događaje, emocije ili ideje koje će se kasnije pokazati značajnim za njihove živote? Zapisuju li sve, ili dnevnik pišu ex post facto?
Kad pogledam unazad siguran sam da ni jedan od događaja koji su kasnije bitno uticali na tok mog života, u začetku nisam umeo da prepoznam. Znači li to da sam bio slep ili se moj život sastojao od niza slučajnosti na koje nisam mogao da utičem?
Kad sam odlučio da postanem pisac, zbog te averzije prema dnevničkim zapisima, sebe sam često i uvek mazohistički oštro prekoravao. Pitao sam se kako će kritičari, analitičari, istoričari umetnosti, esejisti, pa i studenti na prestižnim fakultetima, kad budu izučavali moj književni opus, steći potpunu sliku o intelektualnoj gromadi i književnom kolosu u kakvog ću se, u to uopšte nisam sumnjao, razviti?
U takvim razmišljanjima došao sam do spasonosnog rešenja – biograf.
Da, podrazumeva se samo po sebi, imaću biografa.
Ne znam zašto, ali svog budućeg biografa isključivo sam video kao vrlo lepu, vrlo šarmantnu i vrlo pametnu mladu ženu. Biografa ne bih angažovao ja sam da piše o meni. Ni slučajno. Nju, mog biografa, uputila bi moja izdavačka kuća sa tajnim zadatkom: približiti se čuvenom bardu, steći njegovo poverenje i kroz intimne razgovore, izvući nepoznate pikanterije o njegovom i životima drugih značajnih ličnosti s kojima je bio blizak.
Moj biograf, ta mlada i vrlo ambiciozna žena, želeće da iskoristi životnu šansu koja joj je pružena i neće prezati i od svih drugih oblika intimnosti. Ona će slediti Makijavelija - cilj opravdava sredstva.To joj neće biti tako teško, jer ja iako bard domaće i evropske književnosti, biću još uvek i fizički, a ne samo intelektualno vitalan i privlačan muškarac. Svakako da ću ja već na početku prozreti njene namere, ali činiću se nevešt. Pustiće je da mi se približi, ne odmah,već postepeno.
Sedimo tako udobno zavalljeni, ona moj biograf i ja veliki pisac, u mojoj raskošnoj kući na Dedinju.
Sobu greje i osvetljava samo vatra iz kamina. Ja pijem dvadeset godina star kaberne sovinjon sa sunčanih padina bordoovskog vinogorja, a ona penušavi šampanjac, također francuski. Dok napolju snežne pahuljice, kao paperje sa krila anđela, lagano prekrivaju prostrani vrt oko moj kuće,
ja govorim. Ona sluša i divi se. Što ja više govorim, ona se sve više divi. Povremeno, iskreno ganuta naginje se prema meni, velikom piscu, i ljubi me u čelo. Ja je zagrlim i dok govorim, onako ozbiljan i okrenut svojim najdubljim mislima, odsutno je milujem - prvo kosu, zatim dugački vrat, pa grudi... Sat ili dva kasnije iscrpljen i blažen odlazim na sprat da se odmorim. Zvirnem kroz otškrinuta vrata spavaće sobe, kad ono... biograf grozničavo lista po mojim neobjavljenim rukopisima. Istražuje.
Idućeg meseca zajednički rad, nastavljamo na kilometrima dugačkojoj plaži jednog od južnih mora. Ja zavaljen u udobnom ligeštulu, zamišljeno gledam u prozračne plave daljine i govorim, govorim...
Biograf, preplanule puti i prelepog razgolićenog tela, leži kraj mene u pesku, pažljivo sluša i divi mi se. Ispod slamnatog šešira kroz tamne naočare krišom posmatram nabildovane mladiće - gutaju očima mog biografa, a meni zavide.
Svom biografu o sebi govorim samo ono što želim da javnost sazna. Dosta toga prećutkujem, neke činjenice menjam, a gotovo sve ulepšavam, činim većim i tako svojim potonjim izučavaocima i generacijama čitalačke publike, svoj život prikazujem kao buran i neponovljiv. Biograf sluša i sve mi veruje.
Tako nastaje biografija još jednog velikana.
Moje detinjstvo i mladost biće predstavljeno kratkim fleševima. Njima, tim fleševima, biće osvetljeni samo pojedini trenuci iz ranog perioda i to samo oni koji su uticali na moj razvoj kao velikog pisca. Znam da će šira čitalačka publika hteti da sazna daleko više: koju sam prvu reč izgovorio, kad sam prohodao, kad prestao da nosim pelene, kakav sam bio đak, kada su roditelji i nastavnici shvatili da sam vunderkind, ko je bio moj Salijeri, kada sam se i u koga prvi put zaljubio...
Razumem i poštujem glad mojih budućih poštovalaca za detaljima, ali ne mogu povlađivati ukusima iz svih slojeva mnogobrojne čitalačke publike. A i kako bi izgledao naslov odštampan preko čitave naslovne strane nekog tiražnog časopisa: «VELIKI PISAC JE PIŠKIO U GAĆE SVE DO SVOJE PETE GODINE!», a u podnaslovu, ne mnogo sitnijim slovima: «Njegova gospođa majka nije znala šta da radi sa velikim upišankom, dok je konzervativni otac predlagao batine.» Ili pitanje mlade i lepe, ali ambiciozne i slave željne TV voditeljke: «U vašoj, tek objavljenoj biografiji na str.14. piše da ste se, gledajući duplerice Plejboja, svakodnevno samozadovoljavali i to sve do svoje sedamnaeste godine, budite iskreni i recite našim gledaocima i meni, činite li to i danas, bar ponekad?»
Dakle, sve sam isplanirao. Ostaje mi samo da počnem da pišem, da to što napišem bude objavljeno, da postanem slavan i da mi pošalju biografa.