Борис Тадић је рекао да се декларација односи на будућност земље јер "када бисмо се ослањали на прошлост не бисмо ни успоставили будућност".
Napomena: Ovaj post je pisan na desktop mi konfiguraciji, koja je prikljucena na SBB kablovski internet, sa koga danima ne mogu da se ulogujem na blog. Tekst sam mejlom poslala samoj sebi, pa sam ga pokupila na laptopu gde net imam via, za ovu priliku, anonimni komsija-donator vajrles konekcije mi.Al slike, velika tastatura, relevantni dokumenti, sve neophodno za “ozbiljno, slikovito and analitično” pisanje na blogu and šire mi je na velikom kompu. Iskreno se nadam da ce u duhu opšteg pomirenja, koje mi božeoprosti izgleda ko kad se pogasi svetlo pa nastane grupnjak pa startuje ko je koga odavno hteo samo nije imao muda da to pokaže, Telekom i SBB da potpišu neku deklaraciju o pomirenju and saradnji.
Bila preksinoc na Trgu. Žene u crnom. Video intervju Milice Tomić sa majkama Srebrenice. “Pokopala ga konačno prošle godine. Kad smo mu našli ostatke. Sad mi je mnogo lakše. Imam gde na grob da odem….” Slušala pomno komentare slučajnih prolaznika. Još su me više izluđivali ono potpuno nesvesni, bilo ih je i koji su mrtvi ladni sekli krug i kroz njega prolazili, ko pored turskog groblja baš. Pripremam post o Kravicama, Naseru Oriću i predmetima pred bosanskim sudovima.
Slušala Ljubišu Rajića u Dvouglu. Car. Kao i obično. Kakvo pomirenje, kakvi bakrači. To nas gradjane ne obavezuje, naravno. Meni je turbo cool to što DS i SPS na svoja nejaka pleća tu tešku obavezu preuzimaju i planiraju da je nose do sudnjeg dana. Mislim, šta ako padne vlada negde usput. Ipak napredujemo. Od bulaznjenja o nacionalnom spali su na partijsko al je i nacionalno. Al pelcovalo se. LDP i DS krenuli tim putem. Priznajem da mi nije jasno zašto u Beogradu ne sme a u Pazaru i u pola mesta po jugu Srbije sme. Jesu dole DSS i SRS nešto mekaniji? Ili su građani tih mesta manje bitni, samo zato što trećina republičkog budžeta dolazi iz Beograda? Il to Koštunica,po njima, ima dva lica? Jedno mračno a drugo osvetljeno ko Prokina slika u E novinama. U republičkoj skupštini smo ljuti ko risevi, a na gradu se volimo sa jezikom usta. AC DC politikanstvo. And šutanje. U tom kontekstu mi šutnja Nade Kolundžije mnogo manje smeta. Od nje mnogo više nisam ni očekivala.
Zvali me iz emisije Most RfE da snimamo razgovor o kvazipomirenju. Ja ću biti ona što će biti protiv ove farse. Čitam polako Todora Kuljića, Vladimira Ilića, prisećam se ključnih elemenata pravnog i nepravnog prevladavanja totalitarne, fašističke ili ratnozločinačke prošlosti. Pokusavam da procenim koliko ce i samo formiranje vlade a kamo li jos i ova navodjena reinkarnacija SPSa u GSS malte ne bozeoprosti, stete naneti procesu tranzicione pravde, utvrdjivanju istine i odgovornosti kao preduslova pomirenja. Dopunjavam vlastito istrazivanje o uzrocima nekaznjivosti za ratne zlocine ovom beatifikacijom SPS. Citam Tadicevu izjavu povodom godisnjice genocida u Srebrenici. Genocid se ne pominje. Sve zrtve, svi krivci, mozda bi ta zvaka i bila prihvatljiva da nema istovremene namere da se partijski miri sa nereformisanim SPS sto je potpuno obesmisljava. U stvari, cini je nehumano cinicnom. Cudi me koliko cute NGO o celom ovom trendu poziva na kvazipomirenja sa visokog mesta. Jer on je, cini mi se, stetan i bez toga sto nije obavezujuci. I sta god da se desi sa SPS i DS na gradu, sta je receno receno je, ko se rukovao, rukovao se, poruka is in the air.
Naletim juče u Danasu i na odličan redakcijski komentar o hrvatskom saboru i usvajanju zakona o antidiskriminaciji koji eksplicitno zabranjuje i diskriminaciju po seksulanoj i polnoj osnovi. Tako ja vidim dobar korak u pravcu “nacionalnog pomirenja”. Svi su jednaki pred zakonom.
Au Srbiji Love is in the air again, al ja se gusim.
Ada i EXIT me drze na aparatima.