Protekla nedelja je počela prelepo...sunčan dan, ne baš mnogo posla po dvorištu...sin Ivan i sestrić Nemanja zauzeli ugodnu poziciju, sa sve sokovima i ostalim hladnim napicima.....
ljubimci Vučko i Kala..motaju se oko nas! Kala, naša troipogodišnja kuja, je celog dana trcala, jurila crevo sa vodom kada smo zalivali cveće i travu, igrala se, nije stala.
Uveče je sasvim normalno pojela svoju porciju, a onda je došla noć i jutro, kada smo je izgubili, zauvek !
Ona koja nikada nije bila bolesna počela je da cvili...da povraća..znak za veterinara! Jednom, pa drugi put, nažalost bezuspešno...Uginula je oko 15,oo časova..dijagnoza - torzija želudca!
Niti mogu, niti hoću da prenesem atmosferu u kući. Javljali su nam se prijatelji telefonom, svraćali...i to je bilo to. Bila je to njena poslednja igra...Dance macabre - nažalost!
A onda je kuća nekako zanemela...nestalo je veselog laveža od ranih jutarnjih sati...
I sve ovo pišem samo zbog činjenice da znam da se takve stvari dešavaju, iznenada zbog bolesti ili starosti, znam kako je teško oprostiti se od svog kućnog ljubimca! Otpočele su konsultacije, šta ćemo i kako ćemo...i uskoro je u naše dvorište stigla Ava(inače je Kalino pravo ime iz Rodovnika bilo Ava).Malo dvoipomesečno štene, inače ćerka Kaline rodjene sestre...Ne kažem da je odluka bila laka, kao ni sve drugo...ali ona je tu!
Sa nama! Često se desi da joj umesto Ava, kažemo Kala...
Napisao sam ove redove više kao savet onima kojima se tako nešto desi...daleko bilo!
Kalu ćemo svakako pamtiti-dugo!