Kada sam pokušala da izračunam koliko vremena dnevno, mesečno, godišnje provedem u redovima u banci, moram priznati da me je brojka šokirala. 7680 minuta godišnje ja provedem čekajući u redu, to je valjda oko 128 sati. Zamislite da vas neko ubaci u banku sa gomilom drugih ljudi i da vas natera da tu stojite 5 dana. Toliko ja čekam na godišnjem nivou.
Posle određenog vremena moja mazohistička crta postala je izraženija, pa kjuing počeh da doživljavam kao zabavu, iako nije nimalo zabavno. Ali na kraju mu dođe da je poučno. Svašta se u redovima čuje, vidi, sazna, a bogami i nauči. Nema šanse da vam promaknu tuđi razgovori, čak imam utisak da postoji neko nepisano pravilo da u redovima treba što glasnije govoriti, kako bi svi prisutni mogli da čuju za koga se udala Gaga, kad je diplomirao Guga, kol'ko su Cici tražili para za ovo, a kako je Maca jeftino prošla za ono.
Posmatranje ponašanja ljudi u redovima mi je postalo zabavno. Najzabavniji su mi incidenti koje izazovu kjuing huškači - to su vam oni fini, uglađeni ljudi, gospoda, koji se u redovima dostojanstveno drže, ćute, sve muke stoički podnose, a onda kada stignu do polovine reda, poluglasno, onako više za sebe, dobace kako ovo nema smisla, banka traći naše vreme, ne poštuje klijente, itd. itd. a sve tako dostojanstveno. Pravilo je da se pored kjuing huškača obavezno nađe i neki čiča koji o tome nije razmišljao. I kome se konstatacije ovog dostojanstvenog gospodina čine kao sasvim logične. Ja ih zovem kjuing nasedači.
Nasedač obično reaguje na huškačeva razmišljanja onako na prvu, kao da je dobio iglu u, da prostite, debelo meso. Ohrabren konstatacijom huškača, nasedač sa mnogo manje stila i dostojanstva kreće da iznosi svoju muku. Već treća reč mu je psovka, upućena (uglavnom) šalterskom službeniku, direktoru banke, a bogami i ministru finansija, a već posle pete reči nasedač toliko urla da momak iz sekjuritija mora da ga izbaci napolje. Kada je nasedač napolju, a situacija pod kontrolom, na huškačevom licu možete videti zadovoljstvo. Brk mu se smeši i imate utisak da bi posle ovoga mogao da bez problema stoji u redu bar još sat vremena. Dešava se i da se huškači uključe u razgovor zapodenut upravo povodom incidenta, u kome na sav glas kritikuju nasedača i njegovo nekulturno ponašanje.
Ja to zovem kjuing fiks. Mislim da huškač u stvari jako teško podnosi to što mora da čeka, pa huška ostale ne bi li ih izbacili napolje, što je u stvari njegova želja - da leti napolje iz prokletog reda. Kada nasedač biva izbačen, huškač doživljava neku vrstu satisfakcije, i smiruje se, kao da je dobio fiks.
Ovakvih situacija ima naravno i van redova u banci. Najbolji primer uspešnog huškanja jeste kompletna postavka SRS-a. Huškači bez premca su svakako Vučić i Nikolić. Ne kažem to samo zbog nedavno održanog protesta, ne, ne, huškaju oni već decenijama. Njihovi nasedači su svi oni ljudi koji, boreći se za opstanak i goli život tokom devedesetih, nisu imali kad da razmišljaju, pa je za njih jedina i prava istina bila ono što su slušali u drugom dnevniku RTS-a, a ostala ovo što im huškački dvojac sada priča.
Vučić mi se nekako kompletnije, ako mogu tako da kažem, uklopio u profil huškača. Setite se kada je Bulevar Avnoj-a preimenovan u Bulevar Zorana Đinđića. Pa su pali prvi plakati "Bulevar Ratka Mladića", pa su pala prva hapšenja zbog lepljenja plakata. Vučić se pojavio već sutradan pred zgradom B92 da i sam zalepi poneki plakat i sećate li se šta je tada tražio? Da ga se uhapsi. Nije li to kjuing fiks? Meni se čini da jeste. OK, nije ga se uhapsilo, ali se uhapsilo par nasedača, pa eto satisfakcije za Vučića.
Malo veću satisfakciju Vučić je dobio na poslednjem protestu. Toliko je daleko u svom huškanju otišao da, ne samo što su pohapšeni nasedači, već je i sam dobio po pleksusu pet - šest puta. Kjuing fiks - dupla doza. (Samo da ne bude overdouz...)
Kao što smatram da bi sekjuriti u banci trebalo da se maši za kragnu kako nasedača tako i huškača, tako smatram da bi ovi što huškaju za državne pare trebalo da dobiju to što traže. Kompletnu satisfakciju. Ne samo što huškaju, već narušavaju javni red i mir. Naravno da posle nisu oni odgovorni, kažem - u profilu im stoji da posle nereda još i kritikuju i traže odgovorne dok im se brk smeši.
Slažem se sa predlogom Nenada Čanka. Ukinuti SRS. Odavno nisu politička stranka. To je grupa ljudi koja huška zarad lične satisfakcije. Za jedan fiks. Jedino nisu računali da pandur uvek ostaje pandur. Ali to je već neka druga priča. Možda sledeća...