Smrt Aleksandra Solženjicina podstakla me je ne samo da se vratim mnogo godina nazad nego i da ponovo razmišljam o uticaju starosti na politička uverenja. Za mene je Solženjicin prvo bio pisac a tek dosta godina kasnije disident. Iz disidentske faze prešao je u rojalističku. Što je bio stariji sve je više volio carsku Rusiju. Teško bi se mogao nazvati levičarom kao što je to neko pomenuo na Forumu B92, uporedjujući ga sa Dobricom Ćosićem. Srećom, Aleksandar Solženjicin se nije uključio u aktuelnu rusku politiku pa je tako ostao izvan domašaja tajkunsko-kagebeovskog lobija ili ludaka poput Edičke.
Ipak, njegove poruke, svojevrsna mesijanistička obraćanja Rusiji i svetu, bila su prepuna mistično-konzervativnog, sa primesama teorije zavere i pozivanja na povratak slovenskim izvorima. Solženjicin nije bio ni društveni reformator, ni moralni i intelektualni autoritet, poput Saharova. Bio je odličan pisac koji je napisao nekoliko sjajnih knjiga, posebno „Jedan dan Ivana Denisoviča", i jedno kapitalno delo bez kojeg nema pravog razumevanja lenjino-staljinizam - mislim na „Arhipelag Gulag".
Recepcija dela Aleksandra Solženjicina u Srbiji prilično je zanimljiva. Pre tridesetak godina, dok je još prebivao u Vermontu, o Solženjicinu i njegovim knjigama još se i pisalo. Onog časa kada se vratio u Rusiju u Srbiji za njega prestaje svaki interes kao pisca. Mnogo su zanimljivije bile njegove sveslovenske poruke, kritike zapadne, a posebno američke kulture i njihovih društvenih vrednosti, upozorenja na opasnosti koje donosi sveopšta komercijalizacija i materijalizam. U vreme sveopšte pljačke i takunizacije Rusije nisu ga previše slušali. Kada je, medjutim, Rusija izašla iz najvećih ekonomskih problema i zahvaljujući skoku cena nafte i gasa ponovo počela da postaje respektivna industrijska i vojna sila, od vapajućeg glasa starca koji je tražio moralni i duhovni preporod Rusije ostale su samo pretnje i prokletstva. Solženjicin je postao predvodnik proroka sa Istoka koji su najavljivali azijski odgovor Evropi i Zapadu. Tako su armija i novi KGB dobili svoga autentičnog ideologa koji je očekivao ne samo uskrsnuće Romanovih nego i temeljnu rusifikaciju Rusije.
O staljinizmu, i životu u njemu, pisali su mnogi pisci. Šalamov je, po meni, napisao najbolje i najpotresnije knjige. O onome što se dešavalo izvan zidova logora, a ipak u logoru, pisala je plejada genijalnih pisaca, od Cvetajeve, preko Bulgakova, do Brodskog. Pitam se da li bi iko od njih delio uverenja Aleksandra Solženjicina da je Zapad zlo a ruska tradicija, posebno 19. vek, spas. Meni to neobično liči na svet i predstavu američkih Amiša. Oni su se, istina, prebacili još dalje u prošlost. Ipak su izabrali upravo Ameriku da u njoj žive svoj san. Solženjicin je dočekan u Americi kao živa legenda. U Vermontu mu je podignut zamak. Iz njega nikad stvarno nije izašao. Nikada se nije upoznao sa komšijama, nikada nije išao na lokalne zabave i rodjendane. Prezirao je svet koji mu je pružio gostoprimstvo. Da se, možda, upoznao sa Amišima, možda bi njegov život krenuo u sasvim drugom pravcu.
U vezi sa Solženjicinom stalno sam se pitao: otkuda tolika ogorčenost, otkuda tolika mizantropija. Njegov boravak u logoru bio je daleko kraći nego mnogih drugih pisaca. Njegova slava u Sovjetskom Savezu posle 20. kongresa bila je ogromna. I njegovo proterivanje bilo je ... šta da se kaže, mnogo blaža forma kazne od one koju su doživeli Babelj ili Mandeljštam.
Uporedjujem tu ogorčenost sa iskustvom koje sam imao kada sam se upoznao sa Milovanom Đilasom i Ademom Demaćijem. Bio sam istinski fasciniram njihovom blagošću, tolerancijom, spremnošću da se čuje svaki argument. Tada sam shvatio da sama dužina i vrsta zatvora ne mogu da promene karakter čoveka. Čak mi se činilo da dugogodišnje zatvorsko iskustvo nosi u sebi neku vrstu upravo svetačkog razumevanja ljudi i njihovih potreba. (Tome u prilog svakako ide primer Nelsona Mandele.)
Da li je moguće da starenje može da učini da se pomešaju uzroci i posledice, da se umesto slobode počne zazivati nesloboda, a umesto pravde mistična vizija povratka u prošlost? Sve mi to pada na pamet dok razmišljam o srpskim obožavateljima ideja Aleksandra Solženjicina. Da li bi oni danas zaista razumeli Ivana Denisoviča?