Tog septembra, 1980. godine, školska godina je vec bila počela. Jurcali smo po valjevskim osnovnim školama, niko nije hteo da me upiše, sve dok tata nije izvadio sto marona, pa je stvar u četvrtoj, O.Š. "Nada Purić", bila završena. Odmah su me, istog tog jutra, iz direktorove kancelarije odveli u odeljenje. Svi su buljili u mene, kao u vanzemaljca. Učiteljica me je pozdravila, objasnila ostaloj deci da sam ja Edita, koja je došla iz Nemačke.
Smestila me je u poslednju klupu, pored devojčice koja je bila mentalno poremećena. Stalno me je vukla za kosu i smejala se histerično. Kasnije su je premestili u specijalno odeljenje koje je postojalo u toj školi.
Posle nastave me je sačekala tatina ujna Zora. Nju sam poznavala 3 dana. Kada sam je pitala gde su mi roditelji, odgovorila mi je kratko: „Vratili su se u Nemačku" ...
Vratila se i ja u Nemačku, u grad u kom sam se rodila. Sad ne znam više jesam li se vratila ili pobegla. S obzirim na okolnosti & sranja koja su se 93.-će dešavala u regionu, moguće je i da sam pobegla - privremeno. Tako sam barem tada mislila. Hajde da se ja sklonim od sukoba razjarenih balkanskih plemena, od inflacije, od nepirjatnosti koju sam osećala kada vidim starca kako u valjevskoj robnoj kući kupuje jedan paradajz, a ja natrpala korpu sa nešto malo namirnica koje su se tada mogle naći, jer sećate se: sankcije - malo toga se moglo pazariti.
U medjuvremenu sam upoznla još neke sapatnike. Kada kažem sapatnike, mislim na nas, negde na čuvanje ostavljenu gastarbajtersku decu. Bilo je i daleko težih slučajeva od mene.
Ljubica, Hrvatica poreklom iz Hercegovine, ostavljena kao beba kod babe i dede, a došli po nju sa 4 godine. Kaže da su za nju to bili stranci, danima se opirala da sa njima krene u Nemačku. Odnos sa majkom bazira na priznavanju iste, kao biološke majke, ali prapoverenje ne postoji.
Još jedna Hrvatica, čije ime ne bih da pominjem, je ostavljena kod strica. U Travniku je završila osnovnu i započela srednju, a sa 16 godina, zbog istih sranja koja su zadesila BiH, je došla kod roditelja u Nemačku. Njoj je rat doneo spas. Divna jedna osoba, ali slomljena ... Uvek smo se pitali šta je to što joj se ogleda u tužnom izrazu lica i odslikava skhrhanu dušu. Mislili smo da ima veze sa brigom za najdražima, ipak su ostali u ratu. Medjutim, nakon par godina smo saznali da stric nije bio samo stric, već i zlotvor - no ne bih da dužim o tome.
Pomenula bih i Marka, koga su negde na Kosovu ostavili kao bebu kod babe i dede, a došli po njega kada mu je bilo 26 godina. Jasno vam je zašto. Na Kosovu počela sranja, pa tako njegovi reše da ga dovedu u Nemačku.
Pitam se koji li je idiJot, prvi došao na ideju da se pare na zapadu lakše zgrću ako se deca ostave, tamo negde u domovini, kod bliže ili dalje rodbine? Ajd‘ što je taj imao tu suludu ideju, ali da je imao toliko sledbenika???
Znam da je svima nama to ostavilo neizbrisiv pečat na razvoj, a i uticalo je na dosta pogrešno donetih odluka. Barem kod mene. Često sam nesto radila iz inata - samo moje da nasikiram. Neka prikrivena želja za osvetom je tinjala u meni godinama, sve dok nisam postala roditelj. Sara me je otrgla iz večnog traženja odgovora na pitanje - zašto i kako ste mogli?
Opostila sam. Meni je bilo ok kod ujne Zore, bila sam mažena i pažena, kao da sam njihova. Nekima je bio pakao kod najrodjenijih kojima su roditelji slepo verovali ...