Ljudska priroda

d.markovic RSS / 07.08.2008. u 11:08

Ljudska priroda nas obavezuje da delimo s drugima samo ono najbolje što imamo jer smo stalno u potrazi za ljubavlju, za prihvatanjem. Ipak, ono što sam radio, moja dela, samo su vrh planine koji štrči iznad oblaka ili ostrvo nasred okeana: sunce ga obasjava, sve izgleda kao da je na svom mestu, ali ispod površine krije se ono nepoznato, tmina, neumorna potraga za samim sobom.

Nema, naravno, mnogo smisla govoriti o sopstvenom delu iz domena struke. Radije ću nešto o nečemu ličnijem:

Nedavno sam bio u jednom gradu zbog jednog važnog, velikog posla, tehničke prirode. Na kraju jednog napornog dana, pošto mi je prijatelj otkazao večeru, izašao sam da se prošetam gradom. Noć je bila izuzetno prijatna, ulice puste, kafići i restorani puni života, sve je delovalo savršeno mirno, sređeno, lepo, ali iznenada... ...iznenada sam shvatio da sam potpuno sam.

Nema sumnje da sam ove godine već mnogo puta bivao sam. Nema sumnje da sam mogao da mislim na neku fascinantnu osobu zanimljivih očiju ali ni jedna mi nije dolazila na pamet.. Nema sumnje da mi posle jednog burnog dana kao što je ovaj , ništa nije bilo prijatnije od šetnje po ulicama grada , kad ne moram ni sa kim i ni o čemu da razgovaram, već samo da posmatram lepotu koja me okružuje. Ali obuzelo me je osećanje neke teške, mučne usamljenosti - nisam imao s kim da podelim grad, šetnju, komentare koji su mi padali na um.

Uzeo sam mobilni telefon; uostalom, imao sam još neke prijatelje u tom gradu, ali bilo je već previše kasno da ih zovem. Pomišljao sam da svratim u neki bife, naručim piće pa će se možda nešto i dogoditi. Ali odoleo sam iskušenju i pokušao da taj trenutak proživim do kraja, shvativši da nema ničeg goreg od osećanja da nikome nije važno da li postojimo ili ne, da nikoga ne interesuju naši stavovi o životu i da svet može besprekorno da funkcioniše i bez našeg neugodnog prisustva.

Počeo sam da zamišljam koliko je ljudi u tom trenutku bilo ubeđeno da su suvišni, jadni - ma koliko bili bogati, šarmantni, čarobni - samo zato što su te noći sami, kao, uostalom što su bili i juče, a kao što će, najverovatnije, biti i sutra. I kao da lagano defiluju studenti koji nisu našli društvo za izlazak, stariji ljudi koji sede ispred televizora kao da im je on jedini spas, poslovni ljudi u svojim hotelskim sobama koji se pitaju da li ono čime se bave ima ikakvog smisla, žene koje su se doterivale celo popodne da bi izašle u neki kafić i pretvarale se da im ne treba društvo, samo traže potvrdu da su i dalje privlačne, muškarci ih gledaju, zapodevaju razgovor, a one nadmeno odbijaju svaku mogućnost približavanja jer se osećaju manje vrednim, plaše se da ne otkriju da su same, da se bave beznačajnim poslovima, da nisu u stanju da razgovaraju o bilo čemu jer rade od jutra do mraka da bi se prehranile i nemaju vremena da pročitaju ni najobičnije novine.

Osobe koje se gledaju u ogledalu misle da su ružne, jer smatraju da je lepota najvažnija i teše se listajući časopise u kojima su svi bogati lepi i slavni. Muževi i žene koji su završili večeru voleli bi da porazgovaraju kao nekada, ali ih muče druge brige a razgovor može da pričeka do nekog budućeg vremena koje možda nikada i neće doći.

Nedavno sam gledao jednu poznatu glumicu i jednu voditeljku, obe razvedene, kako na pitanje novinarke - da li su srećne- odgovaraju gotovo u jedan glas: Da! Sad imamo slobodu o kojoj smo oduvek sanjale i veoma smo srećne! Kakve laži! Niko ne želi takvu slobodu, svi želimo da imamo neku obavezu, neku osobu pored sebe sa kojom bismo razgledali lepote grada, pričali o knjigama, filmovima ili delili hamburger, jer nemamo dovoljno para za dva. Bolje je pojesti pola hamburgera u društvu nego ceo hamburger sam.

Bolje je biti gladan nego sam. Jer kad si sam kao da ne pripadaš ljudskom rodu.

Na padini brega čekao me je divan hotel sa udobnom sobom i predusretljivim osobljem sa prvorazrednom uslugom a zbog toga sam se osećao još gore, jer bih morao da budem zadovoljan i srećan onim što sam postigao.

Vraćajući se ka hotelu činilo mi se da su i drugi ljudi u istom stanju. Primetno je da postoje dve vrste pogleda: nadmeni, oni koji žele da ostave utisak da su sami odabrali samoću u toj divnoj noći. Ili tužni, oni koji se stide što su sami.

Pričam sve ovo jer postoji nešto gore nego da šetamo sami po gradu. Gore je da se nađemo zajedno s nekim ko je uz nas a da se pritom ponašamo kao da ta osoba ne predstavlja ništa u našem životu.



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

margos margos 13:29 19.08.2008

For granted

Pričam sve ovo jer postoji nešto gore nego da šetamo sami po gradu. Gore je da se nađemo zajedno s nekim ko je uz nas a da se pritom ponašamo kao da ta osoba ne predstavlja ništa u našem životu.

Verovatno su one dve voditeljke bile prethodno u takvim odnosima, sad su srećne jer je to iza njih, a za koji mesec, pričaće kao i ti - bolje biti gladan, nego sam.

Ja volim samoću i osećaj slobode da lunjam sama i posmatram svet oko sebe. Volim je i kad ne lunjam i posmatram svet unutar sebe. A volim, najvolim, kad s nekim mogu da delim upravo te trenutke - kao da sam sama. Ali je retko. A najmanje volim kad sam u gomili - a sama. A najnajnajmanje volim kad sam pored nekog - a on me tretira kao da ću vazda biti tu, bez obzira na to što se ponaša kao da sam deo nameštaja ili slično...
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 15:50 19.08.2008

...

ali iznenada...



a, šta misliš,
da li čovek prvo mora da nauči da bude sam?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana