ILI
JOŠ MALO O NarogušenimSekretaricama
Moj štos sa APR-om je davao rezultate. Nema NarogušeneSekretarcie koja me nije povezala sa Vlasnikom/Vlasnicom ili makar dala broj mobilnog, ako dotični nije bio u svojoj firmi. Zadovoljno sam trljala ruke. Zarađeni novac sam preračunavala u cipele, a moje Sunašce u pivo. Sunašce je priznalo (mada nerado), da je, ipak, bolje da idemo zajedno na poslovne pregovore (posle jednog mog fijaska što se cene tiče. Ko kaže da loše stvari ne donose pozitivne rezultate?).
Međutim, sve to nije umanjilo stres poznatiji kao Konstruktivna Komunikacija Sa NarogušenomSekretaricom.
Slučaj I
Ovoj AutoŠkoli smo prodali ProgramZaAutoŠkole posle debelog ubeđivanja i objašnjavanja Vlasniku zašto mora da nam plati preko računa, zašto ne može po oprobanom srpskom postulatu „tras pare – tras roba“ poznatijem i kao NijePoZakonuAl’VolemNaCrno. Kad smo prebrodili to, ostalo nam je još da prebrodimo NarogušenuSekretaricu.
Napolju j kišilo. Sunašce i ja smo dali sebi slobodan dan i zdušno igrali Command & Conquer: Generals (zatukao me samo tako, al’ doći će na red i Heroes Of Might & Magic – tu sam nepobediva). Šta reći: idealan dan!
Ali (koje sreću kvari) zazvonio je telefon. Javiti se ili ne?
- Firma, izvolite – rekoh (i kad čuh piskavi glasić sa druge strane, pokajah se).
- Ja zovem iz AutoŠkole! Ovaj ProgramZaAutoŠkole ne radi! Šta ste nam ovo prodali? Sve ću Gazdi da kažem!!!! – reče NarogušenaSkretarica s druge strane žice (nikada mi neće biti jasno zašto zaposleni poslodavce nazivaju Gazdama).
- Polako, polako... Molim Vas, recite šta ne radi?
- Pa, ne radi! Je l’ me čuješ ti?
O, pa prešli smo na TI... Ma, mala moja, sad ćeš da vidiš šta je bes bogova & boginja:
- Slušaj ti mene! ProgramZaAutoŠkole ti nije veš mašina domaće proizvodnje stara 15 godina, pa sad radi – sad ne radi! Kaži šta ne radi konkretno!
- Ovaj... Pa, neće da štampa dokumenta.
- Kako neće?
- Pa, ne znam bre. Otvorim šta ’oću da odštampam i ništa.
- A, je l’ klikneš na dugme ŠTAMPAJ? – (prim. aut. ProgramZaAutoŠkole je urađen u ćiriličnoj verziji)
- Ne kliknem. Što? Je l’ treba?
- Ma, neeee. Radi to telepatski. Naravno da treba! Sledeći put pre nego što pozoveš, a ti pročitaj malo DetaljnoUputstvoZaKorišćenjeProgramaZaAutoŠkoleUPapirnomFormatu.
- Pa, što se tog uputstva tiče, ja moram da kažem da sam slučajno...
- Ne želim da znam.
- ... prosula kafu po njemu i bacila ga. – nastavi ona ne obazirući se na moju upadicu.
- Vidi, sad stvarno sve radi! A što niste napisali KLIKNI ŠTAMPAJ, nego samo ŠTAMPAJ?
Slučaj II
I ovaj slučaj je u vezi sa štampanjem. Jednog dana zvoni telefon:
- Firma, izvolite.
- Dobar dan. Mene neće da se štampaju kartoni.
- Izvinite, kakvi kartoni i ko ste Vi?
- Pa, oni što su kupili Vaš ProgramZaAutoŠkole.
- Molim Vas, recite mi ime Vaše firme... Znate, mnogi su kupili ProgramZaAutoŠkole.
- A, to. Pa, mi smo AutoŠkolaTiITi.
- A kad kažete „karton“ mislite na šta?
- Pa, onaj naš dokumenat. Ono za kandidata...
Poučena iskustvom sa dugmetom ŠTAMPAJ, upitah klikće li na njega. Reče da klikće. Odneo vrag šalu. Ispričam Sunašcetu, spakujemo se u kola i odemo u AutoŠkoluTiITi. Kad tamo imamo šta i da vidimo.
- Gospođo, pa je l’ vidite da Vam se pokvario štampač? – upita Sunašce.
- Ne vidim. – reče NarogušenaSekretarica.
- Pa, Vi ne možete ništa da štampate, je l’ tako? – upita Sunašce.
- Pa, ne mogu. Al’ dok nije Gazda kupio ProgramZaAutoŠkole mogla sam.
- A zašto ste nam rekli da neće samo kartone da štampa? – ostalo je Sunašce zbunjeno.
- Pa, zato da dođete i da skinete ovaj ProgramZaAutoŠkole, pa da mogu da štampam.
- Ali, to nema veze sa ProgramomZaAutoŠkole. – i dalje zbunjeno Sunašce.
- Ima, ima. – bila je neumoljiva.
Posle ubeđivanja i raspravljanja, pozvala je Vlasnika. Došao je, i Sunašce mu je izložilo problem.
- Pa, šta ja sad da radim? – pitao je Vlasnik.
- Pa, ili popravite ovaj štampač ili kupite novi. - reklo mu je Sunašce.
- Dobro.
Na odlasku, Vlasnik nas je upitao:
- A, jeste sigurni da to nije zbog ProgramaZaAutoŠkole?
Posle par dana razdragani Vlasnik nas je pozvao da nam se izvini, jer mu je Serviser rekao da ProgramZaAutoŠkole nije krivac pomenutog kvara.
Slučaj III
Ovo je jedna od retkih AutoŠkoli koja ima Vlasnicu. Baš lepu Vlasnicu. Baš zgodnu Vlasnicu. K’o s duplerice Vlasnicu. E, ovo malo izlazi iz kategorije NarogušenaSekretarica, al’ ne mari. Ovo je kategorija VlasnicaBestidnica. Naime, VlasnicaBestidnica je zaključila da je moje Sunašce mnogo slatko. Al’ da krenem od početka:
Jednog lepog sunčanog dana otišli smo kod VlasniceBestidnice na pregovore. Bilo mi je sumnjivo što me vidno ignoriše i zapitkuje Sunašce svašta, al’ kako smo prodali ProgramZaAutoŠkole previdela sam KritičneTačkeNjenogPonašanja.
Sutradan je zvala Firmu:
- Meni treba Sunašce.
Prosledila sam vezu Sunašcetu. Posle par minuta razgovora Sunašce mi reče:
- Hajde. Spremaj se. Idemo kod Vlasnice.
- Idi sam. Šta ću ti ja?!? Moram da radim ovaj sajt...
- Ma, mrdaj odmah! Spremaj se! Idemo! – tako se razdrao na mene da mi se sledila krv u žilama.
- Šta je ovo? Šta se dereš na mene?
- Ma, Ženče, neću da se raspravljam...
Takvog ga nisam nikad videla, pa reko’ da ne izazivam đavola.
U kolima je Sunašce bilo ćutljivo, a ja nisam baš htela da započinjem razgovor (kako se bio razdrao u kući desno uvo mi je malo ogluvelo, pa sam se plašila da se ne desi nešto slično i sa levim).
Kad smo stigli:
- Dobar dan. – rekosmo.
- Zdravo. – reče ona i mrko me pogleda
Ispostavilo se da joj nije jasno... nije nam bilo jasno šta joj nije jasno, al’ nema veze. Reč po reč, dođosmo „U sred srede“:
- A gde Vi izlazite? Mislim, gde mogu namerno da Vas sretnem? – upita ona Sunašce bez pardona.
Stade mi neka knedla u grlu. Kuku mene, ukrade mi muža!
- Jazz klubovi... – reče Sunašce.
Kroz glavu mi je prolazilo:
„Šta je ovo?!? Pored mene, ispred mene... Ama, ja sam ovde! Kako može da joj kaže gde izlazi???? Je l’ on to hoće nešto da mi kaže? Kukukukukukukukuku...“
- A je l’ idete na splavove? – upita VlasnicaBestidnica.
- Ne idem. – reče Sunašce.
- A kad bih Vas ja lepo zamolila?
„Alo! Probudi se! Reci i ti koju! Nemoj da ćutiš samo! Ode ti Sunašce, ode ti život, ode sve u....“ – moje unutrašnje JA je probalo da dozove moje SvesnoZapanjenoJa.
- Morao bih da pitam suprugu prvo da l’ hoće da me pusti?
- A Vi ste oženjeni?
„Ma, nemoj. A ti to kao ne zanš! Šta sam ja ovde? Saksija? Duh?“ – urlala sam besno, al’ samo u sebi.
- Pa, imam.
- A ko Vam je žena i gde je sada?
„Gotovo je! Duša mi se rastavlja od tela! Umirem! Sad će da kaže da me ostavlja...“
- To je ova fina gospođa koja sada sedi ovde bez teksta i zapanjeno Vas gleda.
- To Vam nije sestra, sekretarica...? – sad se ona „kao zapanjila“.
„Ma, nemoj! A čije ime piše na pečatu???? Šta je, kokoško, imaš amneziju? S kim si potpisala Ugovor juče?“
- Nije.
- Gospođo, izvinite. Stvarno nisam znala...
„Ma, rotkve strugane!“ – majku i čukun-babu i celu familiju sam joj pomenula, al’ u sebi.
Vožnja u povratku je protekla bez reči. Kad smo stigli Firmi/Kući, reče Sunašce:
- Je l’ ti sad jasno što si morala da ideš?