Tek što smo se parkirali ispred Manježa, kad tresak negde iz pravca Kralja Milana. Posle par sekundi, kao u akcionim filmovima, neki mali, plavi auto rasturenog branika projurio bežeći pored nas tako da je zamalo pokupio Tamaru, i na crveno kod Narodne banke ode uz Svetozara Markovića. Dva semafora za njim, eto ti i žrtve - klopara, sa rasturenim zadnjim točkom, dok mu razvaljen prtljažnik skače gore-dole, a branik se vuče za njim. Borac za ličnu čast i opštu pravdu. Popizdeo, normalno, šta ćeš.
Priča mi Daške posle, bilo onomad, isparkirava se tip ispred Kalenića i okrzne branik parkiranom. Izleće taj iz kafane, vadi neku alatku, kaže, Kao Sablja Sa Nekim Šiljcima (KSSNŠ), psuje, preti, zamahuje njome. Krivac omanji, cvikeraš, menja boje od blede ka sivoj, zemljanoj. Onaj sve žešći. Daške na metar ipo od njih, stoji, čeka da vidi da li će mu odrubiti glavu iz jednog ili više zamaha. I počinje instinktivno da tapše. Urla: "Bravo, bravo, bravo!!!! Izvrsno!!! Bis!!! A sad dosta. Ti sedaj u kola i odlazi, ti ostavi to i vraćaj se na piće". Cela kafana aplaudira, viče bravo, dvojica zavađenih, Za Koji Sekund Ubijeni I Ubica (ZKSUIU) kao da se bude, poslušaju ga, zbunjeni.