TATJANA LUKIĆ

Moj gost danas, tužnom prilikom na žalost, moja draga prijateljica Snježa:

Dragi svi,

DANAS U 14,50 h PO AUSTRALSKOM VREMENU UMRLA JE TATJANA LUKIC.

U ovoj kuci, koju je ona za nas napravila, oprostimo se, od nase Tanje,
svako svojim nacinom, kad god ko da navrati.

Grlim vas tugom koja cuti u mnostvu misli koje nas jos uvijek spajaju.

Vasa,
Snjezana Roncevic

Tatjana Lukić rođena je u Osijeku, 1959. godine. Studije filozofije završila je u Sarajevu. Živeći u Osijeku, radila je kao srednjojškolski profesor filozofije i sociologije, objavila nekoliko važnih knjiga poezije, a zatim, sa porodicom, od rata pobegla u Australiju. Po dolasku u Canberru, Tanja je radila u državnoj službi i odgajala kćer, učeći engleski jezik i australijski život od nule.
A za to vreme, njen kiklopski pesnički talenat čučao je, meštrovićki napetih mišića, u vakuumu između dva jezička izraza: jednog utihlog i jednog neoživelog. Čitavih deset godina čekao da izađe na svetlo dana. I dočekao. Tanja je postala zapaženi australijski pesnik.

                                               endemi, endemi

dalmatinska iglica
samo na to čeka:
da je strgneš sa korijenjem
položiš u kovčeg
i zabrodiš s njome
put novoga svijeta
grafija kranjska
dinarska večernica
i ovaj dičak bosanski
o istome sanjaju
dok ih lome vjetrovi:
u limenci u prozoru dvadesetog kata
zemljica je blagorodna
i plodna terasa
s one strane oceana
bi mlječika crnogorska žuće cvala
da je hraniš svako jutro
vodicom iz tetrapaka!
hrvatski ljutić
i kotrljan srpski
horvatov vrisak
i kukurijek srpski
- sve sitno bilje skrovitih staništa
isto u snu mrmori i ište:
da se slijepi
kao pasje grožđe
za nogavicu moreplovca
cipela kakva da ih prenese
do staklenika iza sedam gora
kamo davno stiže samo
grki pelin
on jedini sretnik
od našega kova
(1989.)