Nije ovo jedini veliki grad u kojem sam bio ali jeste najveći i najkomplikovaniji. Jedan od uzroka brojnih nevolja je i Nazovimo-Ga-Kodeks-Ponašanja koji je lokalnom življu nametnula lokalna vlast.
U najkraćim crtama, da se Kinezi ponašaju kao u par hiljada godina u kojima nisu bili domaćini Olimpijskih igara sve bi bilo lakše.
Kodeks može da se svede na jednu odredbu, ’Predstavimo se svetu kao bolji od sebe samih’, daleko od toga da sličan koncept premijerno prikazuju u Pekingu ali da je bizarno, jeste.
Da se razumemo, Kina je ozbiljna sila, tehnološki iznad većeg dela Evrope koji sam video, na moju veliku žalost, daleko iznad Srbije. Arhitektura novih delova grada je, ko voli moderna rešenja, potpuno impresivna, a organizacija odlična. Čak je i vreme, ruku na srce zahvaljujući višoj sili, značajno bolje jer je kiša dobila bitku sa smogom...
O tome da ’Ajfon’ košta osamdesetak evra a odela, Bosova, Zenjina ili kakve druge prvoligaške firme mogu da se kupe za pedesetak ću nekom drugom prilikom.
I o automobilima na ulicama, žičari na Kineskom zidu, ostalim čarima tehnologije, ne računajući prilično opasni internet, ima dana.
Elem, kodeks. U grad se, kaže uredba, ne izlazi u pidžamama, crne cipele i bele čarape ne idu u kombinaciji a nije preporučljivo neučtivo pitati goste kakvo je, na primer, njihovo seksualno opredeljenje ili stepen demokratije u njihovoj zemlji.
Nije jasno definisano da li je samo neučtivo ili i kažnjivo, svejedno.
Preporučljivo je, pak, biti nasmejan i ljubazan sa namernikom, odgovarati na pitanja koja on postavlja i biti strpljiv.
Neko učeniji i pametniji bi morao da ’analizira situaciju’, ja ću samo ilustrovati primenu kodeksa nekim slučajevima u poslednjih dvadesetak časova.
Slučaj prvi, službenik hotela Džim
Dva segmenta iste priče, u liftu je okačena tabla sa predstavljanjem osoblja koje ima dvojezična imena, jedno je anglosaksonskog korena ulgavnom, drugo ne umem da pročitam. Nebitno, Lusi ili Čin, Džeri ili Mao, nije toliko bitno.
Internet ne funkcioniše ili je spor do agonije, požalim se ja Džimu, kažem da „nešto nije u redu sa netom“.
„U redu je internet (Internet is O.K).“
„Nije, u mojoj sobi nije u redu.“
„U svim sobama radi (Works in all rooms).“
„Ne, užasno je spor.“
„Da, užasno je spor (Yes, terribly slow).“
Eto, kao pravi drugari, sve se složismo...
Slučaj drugi, turistički vodič Mišel
Pitao sam je da li možemo da je snimimo, kako izgledaju ture po Pekingu, koje su znamenitosti, koliko turista dolazi u grad, otprilike, naravno...
„Ne mogu da vam kažem, nisam ovlaštena (da ne kažem vlastna) da pričam za strane medije u ovo vreme (I am not licensed by Ministry to speak in that specific period).“
Slučaj treći, policajac meni nepoznatog imena
Zaustavio je taksi u kojem smo bili na putu ka teniskim terenima, proćaskao sa taksistom, onda pitao nas da li smo, ako sam dobor razumeo, spremni da nastupimo na Igrama („Are you ready to go in Olympics“), mi pokazali ulaznice, on klimnuo glavom, nasmejan, pitao nas da li imamo pasoše, mi rekli da nemamo, on klimnuo glavom, nasmejan i pokazao da prođemo.
Shvatio sam proceduru, morate da imate karte i ne bi trebalo da imate pasoše.
Slučaj četvrti, više njih
Kada pitate bilo koga od volontera, taksista, radnika u prodavnicama, prolaznika... da li govori engleski, on brzo odgovori da govori, na pitanje, ma kakvo ono bilo odgovara odmah. Na kineskom, uz osmeh. Ako ponovite pitanje sledi ista procedura. Ako pitate još jednom da li govori engleski, odgovor je jasan, govori, uz osmeh... I tako može do sto i nazad.
A taksisti? A hrana? A Silk Market gde se gazda jednog od STRova fotografisao sa nama, pozvavši i radnike i par namernika i pokazujući kako šutira ka košu govoreći Jao Ming, Jao Ming? A fabrika bakarnih posuda za čije su radnike veslači na galijama starog veka male žrtve? A prodavnica žada sa kupusom od žada od hiljadu evra?
Ima dana, pisaću...