Provrednila se ja nešto oviJeh dana … ne znam koji mi je!? Sve što mi do skoro bi teško, obavljam sa lakoćom meni nepoznatom. Nisam in love, sex ni u snovima, a kamoli na javi. Da nije … ? Ma neee!
Možda je ovo …
Krenem neki dan obavezama na teren, po šugavo-kišnom i vetrovitom danu, jer mora se uplatiti, nabaviti, zakazati, u čekaonici kod zubara listati neki časopis. Dok sam se spuštala pokretnim stepenicama ka podzemnoj stanici metroa, čujem neku galamu – viče neko na sav glas, drži neki monolog koji još ne uspevam da propratim, mada sam radarima već locirala izvor. Dok polako prepoznajem da je u pitanju jedan od mnogih uličnih besednika ovoga grada, odlučujem da se zaustavim podalje od istog, kako bih izbegla obavezno obraćanje meni, jer se meni takvi zalepe sa velikom verovatnoćom.
Posmatram kako se ljudi snebivaju njegovim govorom, dok ih on zagovara sporadično. Gledam na suprotni peron i molim boga da me dotični zaobidje, jer nisam baš raspoložena ni za Colin Farell-a, a kamoli za njega.
Ulazi metro u stanicu, baš taj koji meni treba. Odlučim se da udjem na kraju vagona, što dalje od osobe koja smara o propasti planete zbog bele kuge, vanzemaljaca i teorijama zavera svih mogućih. Smestim se preko puta žene indijskog porekla, sa troje male dece. Nisu se ni vrata još zatvorila, kad eto nam epicentra stanice tik uz nas. Vadim neke račune iz torbe i buljim u njih, s namerom da nam se pogledi ne sretnu.
„ Vidite kako je lepo imati decu, to je budućnost, što samo troje, nije primereno vašem poreklu, ili planirate još!?“
Gvirnem u pravcu žene, vidim ona ga pogleda onako stidljivo i ništa ne odgovori.
„ Znate gospodjo, mi Nemci više volimo pse i mačke. Nemam ništa protiv životinja, treba i njih udomiti, ali zameniti dete mačkom … ne!“
„ A vi, gospodjice?! Kod vas isto vlada bela kuga, zar ne?“
Pravim se ja da nisam ta koju on zagovara.
„ Rusija? Ne! Balkan, bivša Jugoslavija … tako mi delujete.“
Opet se ja pravim da to nisam ja, buljim u onaj račun, već mi se čini da vidim kroz papir koliko sam ga fokusirala.
„Šteta što vam zemlju rasturiše, mogli ste bolje da prodjete, no ni to ne bi zaustavilo belu kugu.“
Konačno čujem mio mi, elektronski ženski glas, kako najavljuje stanicu na kojoj treba da izadjem. Ustajem, polazim ka vratima …
„Dovidjenja“ (na srpskom on meni) pa na nemačkom: „ Verujte mi, od sutra ćete se bolje osećati, i to na duži vremenski period“.
činilo mi se, da sam se istoga trenutka kako sam izašla na stanici osećala bolje. Valjda olakšanje da sam napustila zajednički prostor, pre nego li mi je pogodio ime i broj pasoša!?