Pisati o svojim najbližima

Velimir Ćurgus Kazimir RSS / 18.08.2008. u 15:55

 

 

            Šta pamtimo  iz  knjiga? Negde je to ličnost nekog junaka, negde dramatične situacije, negde atmosfera koja prožima celi tekst, a negde jednostavno: rečenica koja se zalepi, poput melodije, i koja traje, i traje godinama posle čitanja knjige. Junaka je bilo mnogo, kako glavnih tako i epizodnih, od Heseovog Demijana do Ignacija iz Tulove „Zavere budala", amosfera koja je ovekovečila Džojsove „Mrtve" i priče Bruna Šulca. Jedinstvenu mešavinu atmosfere i junaka našao sam u Borhesovoj priči „Funes ili pamćenje". U knjigama Filipa Dika dramatičnost je u direktnoj vezi sa idejama, teško da mogu da se setim neke zasebne rečenice. Kod Kafke je, medjutim, rečenica prevozno sredstvo koje omogućava da se predje razdaljina od prve do poslednje reči.

            Neću dalje da nabrajam šta su mi  koji  pisac, odnosno njegova knjiga, doneli. To bi se lako moglo pretvoriti u beskonačni melanholični monolog o odrastanju i čitanju. Ono što u ovom času hoću da kažem to je da svako vreme, mislim na uzrast, ima svoje autore i svoje knjige. Danas ne mogu da zamislim da neke nekad omiljene knjige ponovo uzmemem da čitam.

            Jednostavno, želim da vas upoznam sa rečenicom koja mi sada odzvanja, i koja me asocira i podseća na bezbroj stvari. U centru svega je porodica i sećanje. Iako  živimo u vremenima kada su porodični romani i ispovesti postali žanr koji je izgubio ne samo na popularnosti nego i u uverljivosti, usudjujem se da preporučim knjigu Mirka Kovača „Grad u zrcalu" kao jedinstvenu, pre svega emotivnu, a potom i istorijsku i književnu avanturu.     

            „Grad u zrcalu" sam, priznajem, čitao dugo, duže od mesec dana. Kao da sam morao da svarim svaku rečenicu, svaku stranu, svako poglavlje. Bilo mi je istovremeno i teško i lepo. Ne umem više da pišem prikaze knjiga! Nekada sam svake nedelje napisao bar jedan prikaz, a sada imam čudan otpor da opevam ili kudim sadržaj neke knjige. Biti neutralan, u stvari objektivan, pa to je sa knjigama, slikama, muzikom, naprosto nemoguće. Ista je stvar i sa ljudima. A tek sa piscima! Ne pada mi na pamet da pišem o vrednostima knjževnog opusa Mirka Kovača. Ako neko želi može za početak da pročita „Uvod u drugi život". Tom knjigom  se nekako zaokružilo vreme i motivi iz jednopartijskog života. Kovač, medjutim, nikada nije bio politički angažovan pisac. Njega su, medjutim, često proganjali upravo oni koji su analize književnih tema koristili za  sopstvenu političku promociju. Kod Kovača im je najviše smetala strast i sposobnost pisanja o svemu. Kad je Mirko Kovač bio fizički napadnut u centru Beograda od strane Vojislava Šešelja, a da zbog toga nikada nije sudski odgovarao (kao, uostalom, i zbog napada na Nikolu Barovića) bilo je više nego očigledno da je hajka na drukčije - ne samo u nacionalnom već i u mnogim drugim ključevima, otvorena.

            „Grad u zrcalu" koji je ove godine izašao u Beogradu, ne može, naravno, da izbriše osećanje neprijatnost koje imamo dok  gledamo našu političku scenu. Ovde još uvek nema one vrste društvene normalnosti i pristojnosti koja bi na pojavu ove knjige reagovala na jedan neposredniji način. Motiv ovog romana je toliko balkanski, srpski i tradicionalni da bi lako mogao da posluži za niz slika, ličnih priča, ispovesti ili jednostavno sećanja. Upravo zbog toga je veoma važno da se pokaže snaga i postojanost one pametne i pristojne Srbije koja još uvek posrće pod udarcima mahnitog ekstremizma.

            Polako dolazim do zaključka da je kultura koja je ovde stvorena duboko konzervativna najviše zbog toga što odbija da se upozna i suoči sa sopstvenom prošlošću, sa njenim ličnim, životnim strastima, usponima i padovima, neverovatnim preokretima, tugom, rasipanjem i nestajanjem. Sećam se da sam kao dete imao časove matematike od mladog studenta kojem je učiteljica u osnovnoj školi, na času, šibom izbila oko. Moj mladi (omiljeni) profesor imao je stakleno plavo oko koje je bilo tamnije od onog prirodnog. Nisam mogao da odvojim pogled od njegovih očiju. Kasnije, kad sam „propisao" nikada nisam mogao o tome da pišem iz jednostavnog osećanja užasa koje me je obuzimalo podjednako zbog profesora matematike, ali i  učiteljice koja mu je izbila oko. Pa ti su ljudi još živi, oni i dalje pate zbog svojih dela ili nesreće, kako mogu da postanu predmet mojih priča.

            Mirko Kovač je oslobodjen tog straha i oklevanja. Tek čitajući „Grad u zrcalu" postajem svestan njegovog mučnog i teškog odrastanja koje nije bilo samo fizičko i mentalno već i u srcu samog jezika. Jezik se u ovoj knjizi razvija od prve do poslednje strane. Svako ko se bavi pisanjem poželeo bi da može da kontroliše ovu jezičku evoluciju jer je ona uslov da bi se uopšte pisalo o svojim najbližima. Možda je, najzad, u samom jeziku i najveća prepreka da bi se porodični romani ponovo pojavili na ovim jezicima koje svi razumemo a koji ja neću imenovati.

Rečenica:

... I dok me baka promatrala, milovao sam hrbat krave i njezin veliki trbuh, a onda sam rukom došao i do vimena. Baka je bila vesela i vrlo okretna; rekla mi je da je krava steona i da će se oteliti za dva mjeseca. Obećao sam da ću doći i zagrliti tele.

            „Držim te za riječ", rekla je baka. „Moraš vidjeti tele prije nego ga zakolju."



Komentari (14)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

jesen92 jesen92 17:35 18.08.2008

osvezenje

..vi ste bas osvezenje na blogu b92.....Gde moze da se kupi knjiga? ko je izdavac?.....
Velimir Ćurgus Kazimir Velimir Ćurgus Kazimir 22:51 18.08.2008

Re: osvezenje

Knjigu je objavio Samizdat B92. Ima je u svakoj vecoj knjizari. Uzivajte u citanju!
loader loader 17:38 18.08.2008

Naslov bez ...

Verujte da sam uživao čitajući vaš tekst. Imam potrebu da ne komentarišem. Dovoljno je samo ovo. Pozdrav
himenica himenica 18:32 18.08.2008

Glava,glava pismo

O najbližima pisati...
Moj školski drugar kojem je u ratu metak rasuo glavu.
I moj školski koji je neki dan umro od raka mozga.
Drugi je sve preživio (sav rat) i skončao u paklenim bolovima.
Prvi je mlad kao rosna kapljica nestao u trenu,ne zinuvši.
Provirio je iz rova.
Drugi nije provirio.Nisam ni ja.Noćas ih sanjam.U školi smo kao nekad...
O najbližima pisati...sve u mojoj glavi...
mariopan mariopan 19:56 18.08.2008

Re: Glava,glava pismo

Drago mi je sto sam procitala ovaj clanak pun pohvale, potrudicu se da nadjem knjigu. Hvala vam.

Pisati porodicne romane ili price je veoma tesko, citati takodje, ali to su duboke i emotivne price, ako ih ne procitamo o zivotu necemo saznati nista, znacemo samo onaj lepsi deo i kao kukavice se sakriti od teskog i ruznog da nas ne zaboli.A zivot je i ono sto boli.

Pozdrav i preporuka )
vladimir petrovic vladimir petrovic 23:03 18.08.2008

Treba se vracati vec procitanim knjigama

Procitao sam sa zanimanjem vas post. Svideo mi se sam pocetak:

Šta pamtimo iz knjiga? Negde je to ličnost nekog junaka, negde dramatične situacije, negde atmosfera koja prožima celi tekst, a negde jednostavno: rečenica koja se zalepi, poput melodije, i koja traje, i traje godinama posle čitanja knjige. Junaka je bilo mnogo, kako glavnih tako i epizodnih, od Heseovog Demijana do Ignacija iz Tulove „Zavere budala", amosfera koja je ovekovečila Džojsove „Mrtve" i priče Bruna Šulca. Jedinstvenu mešavinu atmosfere i junaka našao sam u Borhesovoj priči „Funes ili pamćenje". U knjigama Filipa Dika dramatičnost je u direktnoj vezi sa idejama, teško da mogu da se setim neke zasebne rečenice. Kod Kafke je, medjutim, rečenica prevozno sredstvo koje omogućava da se predje razdaljina od prve do poslednje reči.


Medjutim, ono sto me tera da reagujem jeste vas sledeci pasus:
Neću dalje da nabrajam šta su mi koji pisac, odnosno njegova knjiga, doneli. To bi se lako moglo pretvoriti u beskonačni melanholični monolog o odrastanju i čitanju. Ono što u ovom času hoću da kažem to je da svako vreme, mislim na uzrast, ima svoje autore i svoje knjige. Danas ne mogu da zamislim da neke nekad omiljene knjige ponovo uzmemem da čitam.


Da li stvarno ne citate knjige koje su vam nekada bile omiljene?
Ja nisam siguran da je to dobar stav. Cesto sam slusao savete sa obrnutom porukom - treba citati, i vracati se ne jednom nego vise puta - knjigama koje smo ranije vec bili procitali. Kaze se cak da samo NECITACI jednom procitaju neku knjigu i nikada se vise na nju ne vracaju. Da li je to malo preterano?

Setio sam se sta je pisao Andre Moroa (Andre Maurois) na tu temu:

Pitate me, neznanko duse moje, sta treba da citate. Sigurno ce vas iznenaditi moji saveti. A ipak postupite po njima. Moj ucitelj Alen (Alain) je govori da covek ili zena treba da su «ljudi od malo knjiga» i na svom primeru pokazivao kako je izvanredan taj princip. Njegova biblioteka se sastojala uglavnom od nekoliko velikih pisaca: Homer, Horacije, Tacit, Sen Simon, Rec, Ruso, (Napoleonove) Uspomene, Stendal, Balzak, Zorz Sand, Viktor Igo i, dabome, filozofi: Platon, Aristotel, Dekart, Spinoza, Kant, Hegel. U toku svog zivota jos je dodao: Romena Rolana, Valerija, Klodela, Prusta i Kiplinga.
Strog i ogranicen izbor, ali od tih velikih pisaca on je poznavao sve. Citajuci ih stalno, on je u njima otkrivao nove lepote. Smatrao je da niko ne poznaje nekog pisca ako ne moze odmah da nadje zeljenu stranu. U kom se Balzakovom romanu nalazi prvi susret Votrena i Ribanprea? U kom je romanu Feliks Vandenes ozenjen? U kom Prustovom tomu se spominje «Septet» od Venteja? Ko ne moze da odgovori na to - nije pravi citalac. «Nije glavno naci» - govorio je Valeri – nego sroditi se s onim sto smo pronasli». Zena je mnogo obrazovanija ako se srodila s nekoliko lepih knjiga nego ako preleti tri nove knjige dnevno.
Treba li odbaciti citanje pisaca nasih dana? Sigurno ne. Uostalom, nekolicina njih ce biti sutrasnje velicine. Ali treba se cuvati suvisnog odlazenja u sirinu. Kako? Prvo, pustivsi godisnju zetvu da odstoji. Koliko ce knjiga od onih koje je izdavac ili nekakav forum proglasio za remek-delo biti zaboravljeno posle 6 meseci? Ne opterecujmo uzaludno pamcenje. Pricekajmo. Njuskajmo sta se dogadja i birajmo prijatelje. Svaki od nas ima među savremenicima svoje izabranike. Neka prati njihove pokusaje. Ja citam sve sto objave neki mladi u koje imam poverenja. Bio bih srecan da otkrijem jos neke, ali ne zelim da ih bude mnogo. Bio bih pretrpan.
Cim smo sigurni u duhovnu ili estetsku vrednost neke knjige, treba da je kupimo. Potpuno intimno poznavanje nemoguce je ako nemamo delo pri ruci. Za prvi susret sa nekim piscem sasvim je pravilno i cak razborito da pribegnemo pozajmici. A kad smo resili da ga usvojimo, treba da mu odredimo pravo gradjanstva. Covek se zeni zenom i kupuje knjigu sa kojom zeli da zivi.
A kako da citamo? Ako nam se knjiga dopadne, prvo citanje je skoro uvek brzo i pasionirano. Citalac guta stranice. Ali iduca citanja (a znacajniju knjigu treba procitati i 100 puta) obavljaju se sa olovkom ili perom u ruci. Nista nije pogodnije za formiranje ukusa i suda od prepisivanja najboljih pasusa ili belezenja dubokih misli. Treba da se zakunemo da nista necemo propustiti od pisaca koje postujemo. Ko kod Balzaka preskace duge opise gradova ili kuca - nije balzakovac.
Uspesna metoda je citanje u obliku zvezde; hocu da kazem da sirimo kao zrake oko jednog centralnog sadrzaja, jer jedna knjiga povlaci za sobom drugu. Naprimer: citam Prusta i divim mu se. Proucavajući ga saznajem da se Prust divio Raskinu, Zorz Sandovoj. Onda i ja uzimam Raskina i Sandovu. Jer ono sto jedan takav pisac smatra dobrim, ne moze za mene biti nevazno. Tako me je Satobrijan upoznao sa Zuberom, a Sarl di Bo me je naveo da citam «Euridiku dvaput izgubljenu». Moris Baring me je svojevremeno uveo u Cehova i Gogolja. Na takav način se pravi lanac duhovnih prijateljstava. Red je na vas da i vi zauzmete u njemu svoje mesto. (Andre Moroa: Pisma nepoznatoj).

Oprostite zbog duzine citata, ali sam morao da ga prenesem, jer ja razmisljam na toj liniji. TREBA SE VRACATI knjigama koje smo vec citali!
Velimir Ćurgus Kazimir Velimir Ćurgus Kazimir 10:32 19.08.2008

Re: Treba se vracati vec procitanim knjigama

Slažem se oko povrataka jednom pročitanim knjigama. I ja se, naravno, nekim knjigama često vraćam. Ali, jednostavno, ima mnogo knjiga koje više ne mogu da čitam - deluju mi naivno i pretenciozno. To je, recimo, slučaj sa Heseom. A "Majstora i Margaritu" jedva čekam da ponovo uzmem ćitam. Nije, medjutim, u pitanju samo tzv. klasična literatura, i mnoga teorijska i filozofska dela danas mi deluju sasvim pubertetski. S druge strane, i dalje volim "Grofa Monte Krista". Možda bi bilo neke lepote da u ovim godinama otkrijem "Tako je govorio Zaratustra", pod uslovom da pre toga nisam pročitao ništa osim Laze Lazarevića i Prežihovog Voranca. Tada bi mi se, sigurno, otvorio neki novi svet. Bojim se samo da to ne bi izazvalo dramatične promene u karakteru i da se šezdesetogodišnji čitalac Ničea ne bi pretvorio u opasnog mesiju.
Na našoj političkoj i društvenoj sceni upravo to primećujemo: nedovoljno pročitanih, ili u nevreme pročitanih "jakih" knjiga.
jesen92 jesen92 11:07 19.08.2008

Re: Treba se vracati vec procitanim knjigama

...postoji vreme za citanje nekih knjiga, ja bar tako mislim...Ko nije na vreme procitao Crvenkapu tesko da ce to ikada nadoknaditi...Medjutim, mora se priznati i da je "savremeni nacin zivota" nametnuo i drgaciji odnos prema knjizi o cemu ste pisali u vasem postu "sta danasnja deca ne citaju"....Secam se svog sina i njegovog drustva kako su gledali Anu Karenjinu na videu...govorili su...ko da cita na 50 strana kako neko pije caj....Sto se politicara tice, i oni koji su nesto nekad citali zaborave sve onog trenutka kad se uglave u neku fotelju...mislim da je to posebna fela ljudi i da se ovi nasi ne razlikuju bas mnogo od onih iz ostatka sveta...mada svakako postoje razlike politicara u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju..ovi prvi ipak moraju da postoju neka pravila igre...
vishnja92 vishnja92 16:21 19.08.2008

Re: Treba se vracati vec procitanim knjigama

Oprostite zbog duzine citata

hvala Vladimire. lep je.
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 07:31 19.08.2008

...

Ne umem više da pišem prikaze knjiga!

a ja ne volim da ih čitam,
mislim, prikaze.
možda zato što uglavnom oni koji ih pišu misle da to znaju da rade.
u ovom sam, eto uživala,
možda baš zato što nije prikaz, već pokušaj da se kroz ono što je čitanje ostavilo u nama
nepretenciozno ("usudjuem se da preporučim..." ostavimo trag zapisa
oslobodjen tog straha i oklevanja

koji povezuje...
tako da na pitanje
Šta pamtimo iz knjiga?

ja kažem: sve,
iako nam vreme pojede dogadjaje,
uvek ostane taj osećaj,
ono što dobro štivo isprinta u tebi i tera te da se pitaš.
interrupted interrupted 11:42 19.08.2008

Citanje

Mene je gotovo uvek strah da se vratim nekoj knjizi koju sam citala i koja me je u dato vreme odusevila. Strah me je od toga da posle drugog citanja ne ostanem ravnodusna. Naravno, uvek postoji verovatnoca da cu neke stvari videti i iz nekog drugog ugla, ali, ja, jednostavno, ne usudjujem se. Obicno prepisujem ili kopiram neke misli autora ili delove knjige koji su me bas prodrmali. Tako da moje knjige uvek zive.
A o ovoj temi danasnje omladine i potpunom nedostatku zelje za zblizavanjem sa ovom vrstom umetnosti mislim sve najgore. Pola moje mlade rodbine je ljuto na mene jer sam im potpuno bezdusno rekla da mogu slobodno da bace svoje diplome ako popred obavezne skolske/univerzitetske literature nisu procitali nijednu drugu knjigu.
vladimir petrovic vladimir petrovic 15:02 19.08.2008

Konvertit Mirko Kovac

Evo mene ponovo, jer primecujem da volim da citam postove na blogu B92 kao sto je ovaj vas – one koji govore o piscima i njihovim knjigama.
Najpre, zelim da kazem da nisam citao ovu (posednju) Kovacevu knjigu ("Grad u zrcalu", i necu zuriti da je procitam iako mnogo citam u poslednje vreme, ali jesam neke njegove ranije knjige.
S tim u vezi, zelim da istaknem da, kao sto je poznato, postoje autori za koje nije vazno da citalac poznaje njihov zivot, posto njihova dela sama sebe objasnjavaju. Cak ima misljenja da sto manje prepoznamo pisca u njegovom delu, vredniji su i delo i pisac.
Da li je potrebno da znamo zivot Mirka Kovaca da bismo razumeli njegovo delo? Voleo bih da ne bude tako. Stoga me je zaintrigirao deo u kome vi pisete:

Kovač, medjutim, nikada nije bio politički angažovan pisac. Njega su, medjutim, često proganjali upravo oni koji su analize književnih tema koristili za sopstvenu političku promociju. Kod Kovača im je najviše smetala strast i sposobnost pisanja o svemu. Kad je Mirko Kovač bio fizički napadnut u centru Beograda od strane Vojislava Šešelja, a da zbog toga nikada nije sudski odgovarao (kao, uostalom, i zbog napada na Nikolu Barovića) bilo je više nego očigledno da je hajka na drukčije - ne samo u nacionalnom već i u mnogim drugim ključevima, otvorena.


Bez zelje da ulazim u polemiku oko toga da li je Kovac bio politicki angazovan pisac, i bez namere da kod sebe ohrabrujem selektivnu memoriju, ja se ne secam tih detalja oko «napada V. Seselja na M. Kovaca», sto nikako ne znaci da se oni nisu dogodili jer je V. Seselj umnogome neuracunljiva licnost, ali se ne secam zasto mu je bio Kovac zasmetao. Ne moze covek sve da prati i sve da pamti. Da li je zbog tih napada Kovac morao da "ode u egzil", iz Srbije u Hrvatsku? Ako je tako, da li mu je u vreme kada je otisao u Hrvatsku ona izgledala kao "safe heaven", mirno i divno mesto za dokon zivot i sporadicno pisanje knjiga na miru?

Ovo pisem zato sto se ja secam NECEG DRUGOG. Kada je M. Kovac napustio Beograd, posle skoro dve decenije boravka i rada u njemu, on je u Hrvatskoj, prema ukazivanju mnogih, koristio svaku priliku da olajava Srbe i Srbiju, odnosno grad Beograd. Pricalo se tako, mozda je bilo u tome i preterivanja. Meni je, medjutim, ostalo u secanju samo da je jednom taj doticni g. Kovac (koji je u Beogradu pisao knjige u ekavstini), u Hrvatskoj odmah prigrabio ijekavstinu, te je jednom prilikom dao izjavu «da je hrvatski jezik (zbog ijekavstine) gospodskiji od srpskog jezika». Sic! Meni su pri ruci dve Kovaceve ranije knjige, «Gubiliste» i «Ruganje s dusom»; obe su bile pisane u - ekavstini. A ova poslednja Kovaceva knjiga, o kojoj vi govorite je, izgleda, pisana u ijekavstini.
Ovo sam izneo zato sto se ne slazem (ako je tacno preneta ta Kovaceva izjava) da je hrvatska ijekavstina aristokratskija od srpske ekavstine. (Uostalom, pogresno je verovatni da je ijekavstina – hrvatska, kao sto ni latinica nije hrvatska; ijekavski se govori i u nekim delovima Srbije, koji nemaju nikakve veze sa Hrvatskom).
Je li je Mirko Kovac - jadni konvertit kakvih je dosta u istoriji knjizevnosti? OK, ne zelim da budem prestrog prema njemu, zna se i da kod Ive Andrica (iako uporedjenje Mirka Kovaca sa Ivom Andricem nije bas srecno) ima knjiga na ijekavstini (uglavnom one iz ranijeg perioda njegovog zivota) i ekavstini. Neka pise Kovac ijekavski, neka ga Hrvatska sada svojata (negde sam video da za njega kazu da je "hrvatski pisac", a ranije je vazio za "srpskog pisca", ali bi bilo bolje da nije davao ovakve kontradiktorne izjave i time konfrontirao ekavstinu i ijekavstinu.
O dobrim i losim stranama ekavstine (srpski jezik) i ijekavstine (hrvatski jezik) moglo bi se mnogo pisati, ali moj osnovni stav je da je hrvatska ijekavica manje dosledna i korektna u odnosu na srpsku ekavicu. O tome neki drugi put, if ever.

Velimir Ćurgus Kazimir Velimir Ćurgus Kazimir 16:19 19.08.2008

Re: Konvertit Mirko Kovac

Mirku Kovaču je razbijena glava fotoparatom u Domu omladine, na skupu tadašnjih reformista, koji su veoma iritirali Šešelja i društvo. O političkim izjavama Mirka Kovača u Hrvatskoj ne znam mnogo, kao i koliko je uvek tačno ono što se objavi u novinama. "Aristokratski ijekavski" ili "seljački ekavski" svakako je čista glupost. Jezik zavisi od sposobnosti i talenta pisca a ne od dijalekta. To, da pisci menjaju ne samo dijalekte nego i cele jezike nije ništa novo i ne smatram da je time Kovač pogazio neku književničku čast.
U mome tekstu nema ni reči o konvertitstvu već o sadržaju i emocijama koje budi knjiga "Grad u zrcalu".
Umesto o konvertitstvu, što je više ideološka nego politička tema, bolje bi bilo da razgovaramo o umetnicima emigrantima koji su iz raznih razloga napuštali svoje postojbine. Za neke je Irce i Džejms Džojs bio konvertit iako uopšte nije bio politički aktivan. Njegove kritičke ocene tadašnje irske društvene, političke i kulturne scene verovatno su se lakše podnosili jer nije emigrirao u Englesku. Iako mi ne pada na pamet da uporedjujem Kovača i Džojsa, ipak bi Kovačeve kritičke reči o Srbiji sigruno bile mnogo podnošljivije da je otišao na Island ili u Grčku nego u Hrvatsku. Ali,odluka gde ćete živeti često zavisi od mnogo više stvari nego što je političko uverenje.
Sve to zajedno nema nikakve veze sa knjigom "Grad u zrcalu".
vladimir petrovic vladimir petrovic 14:08 20.08.2008

Re: Konvertit Mirko Kovac


Velimir Curgus Kazimir
... ipak bi Kovačeve kritičke reči o Srbiji sigruno bile mnogo podnošljivije da je otišao na Island ili u Grčku nego u Hrvatsku. Ali,odluka gde ćete živeti često zavisi od mnogo više stvari nego što je političko uverenje.

Naravno. Svestan sam ja toga. Ostajuci kod jezickih kvalifikacija, ja smatram da je Mirko Kovac ustvrdio da je grcki jezik (ili danski i ini) gospodstveniji od srpskog jezika, ne bih mu nista zamerio. Ali kada ustvrdi da je hrvatska varijanta naseg zajednickog jezika gospodstvenija, onda tu vec nesto mirise na .... bolje da ne kazem na - sta.
Uostalom, nakon protoka vremena, danas on verovatno zali zbog takvih brzopletih i maloumnih izjava, izgovorenih u ljutini i frustraciji. S druge strane, njemu je vazno da... bude citan i u Srbiji, te sam siguran da pazljivo prati kako se "Grad u spigli" prodaje u Srbiji.

G. Curgus Kazimire, rado vas citam, javljajte se cesce.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana