Meštani duž obala reke danima su obavešteni su da je u reci zabranjeno kupanje, kao i da je upotreba vode zabranjena i za navodnjavanje ili pojenje stoke. Uprkos upozorenjima da je riba iz Timoka opasna po zdravlje, te da se nikako ne sme upotrebljavati za ishranu ljudi ili životinja ─ velik broj građana iz reke je vadio poluuginule i ošamućene ribe i odnosio ih svojim kućama.
Iz grupe potencijalnih zagađivača, za ovaj akcident ministar za zaštitu životne sredine Saša Dragin izdvojio je i javno optužio preduzeća Džervin, Džersi, Stokoimpeks i Venus iz Knjaževca, najaviši da će istim biti uručena rešenja o privremenom prestanku rada. Zahtev za naknadu štete (kome?!) uručen je komunalnom preduzeću Standard. Rukovodstva navedenih fabrika, negirajući krivicu, najavila su tužbe protiv države navodeći da je ministar svojim neodgovornim izjavama naneo neprocenjivu štetu ugledu prozvanih fabrika i time pokazao da nije dorastao poslu koji obavlja.
Sve u svemu, rasplet se očekuje!
Ipak, ono što ostaje kao pitanje jeste: zašto se nije reagovalo ranije? Posebno ako se zna da je navedeni pomor ribe u ovom delu Timoka čak treći u poslednjih mesec dana!
Slična zagađenja, doduše u daleko manjoj meri, stalna su pojava, recimo, i u Dunavu u industrijskim zonama poput Pančeva ili Bačke Palanke. Borska reka takođe odavno više ne postoji, alarmantna upozorenja ovih dana stižu i kad je u pitanju reka Despotovica iz sliva Zapadne Morave, koja protiče kroz Gornji Milanovac... Građani Crvenke i Vrbasa svakodnevno se guše od nepodnošljivog smrada koji dolazi od otpadnih voda koje su ispuštaju u kanal Dunav-Tisa-Dunav...
Uz izvinjenje stanovnicima mesta koja ovom prilikom ostaju neopravdano nespomenuta, mirne duše može se primetiti da je čitava Srbija potencijalna ekološka tempirana bomba. Primera radi navodim ovih dana često istican podatak da se, recimo, više od 80 % gradskih kanalizacija u priobalnim naseljima u Srbiji izliva direktno u reke...
U našem zakonodavstvu problem zagađenja voda u isključivoj su nadležnosti vodoprivrednih inspekcija, koje po pravilu reaguju tek kada dođe do ovakvih katastrofa. U principu sve se završava novčanim kaznama čiji su iznosi toliki da se zagađivačima i dalje više isplati da nastave po starom nego da ulažu u kupovinu filtera i perčišćivača otpadnih voda koje koriste u proizvodni procesima...
Predstavnici nevladine organizacije Ambasadori životne sredine ističu kako u našoj zemlji još uvek ne postoji adekvatno pravosuđe koje bi se bavilo predmetima iz oblasti zaštite životne sredine: Ako analiziramo slučajeve zagađivača primetićemo da većina završi tako što se ne procesuira u zakonskom roku od dve godine, ističe Anđelka Mihajlov, predsednica ove organizacije.
Dakle, ukoliko nije na neki način angažovan u aktuelnom Kosovskom boju, resorni ministar morao bi u najskorije vreme da pripremi i Skupštini na usvajanje ponudi Zakon o zaštiti životne sredine koji će navedene slučajeve zagađanja ubuduće tretirati kao teška krivična dela. Uostalom, na to ga obavezuju i odredbe važećeg Ustava. U suprotnom ─ tu smo da ga podsetimo!
Umesto zaključka, navodim reči slavnog birtanskog dizajnera Rosa Lavgrova (Ross Lovergrove)[1], jednog od najpoznatijih kreativaca savremenog sveta, izrečene prilikom njegove nedavne posete Beogradu, koji sasvim jednostavno poručuje kako je za promenu slike o našoj zemlji za početak dovoljno popraviti puteve, posaditi drveće i očistiti smeće pored istih: Malo uredite zgrade, očistite ih od zagađenja izduvnim gasovima i biće to lepa slika.