Emigranti, prica bez kraja

lidiaz RSS / 04.07.2007. u 05:42

“Tata kad cemo da idemo kod onih sto imaju namestaj?” - pitao je sin od cetiri godine mog prijatelja kad su stigli u emigraciju.


Negde pocetkom devedesetih, kad su moji prvi prijatelji poceli da napustaju zemlju, i kad su mi govorili kako treba da idem da radim testove posto su kao pravljeni za mene, ja sam im odgovarala kako ja ostajem da se borim protiv zla. Da je zlo definitivno pobedilo shvatila sam konacno '98 kada su mi u roku od mesec dana dvojica kolega stranaca rekli kako sam prestala da se smejem. ''99 u leto kad se cinilo da ce zlo “koje je upravo pobedilo ceo svet” vecito da traje, konacno smo resili da odemo.

 

Uvek sam nekako znala da mogu u Izrael zbog babe Jevrejke i rodjaka koji su otisli sto pedesetih, sto devedesetih. Jevrejska organizacija za useljavanje slala je jednom u par meseci svoje predstavnike u Beograd da mi koji mislimo da imamo pravo na useljenje budemo intervjuisani. Ne, ovo nije prica koja odmah ima srecan kraj. Nisu nas odmah prihvatili, platili put i dali novac da se snadjemo prvih par meseci, dok ucimo jezik (sto novi useljenici dobijaju). Moja baba nije bila dovoljno dobra Jevrejka, udala se za nejevrejina, pa su nas stavili na listu cekanja.


Onda smo pobegli u Pariz sa vizama na mesec dana. Bez znanja jezika, sa par prijatelja, bez papira (prvi mesec prebrzo je prosao). Trajali smo tri meseca. Mozda bi potrajali duze, ali stigla je nada iz obecane zemlje, Izraela. Jedan izraelski fizicar je mom kolegi rekao da mu se javim kad dodjemo da razgovaram za PhD. U Beogradu nas je docekala kisa i moji roditelji, uplakana mama i tata koji je rekao da treba sto pre opet da odemo.


Slabasna nada iz obecane zemlje pojacala se u vidu Idud Alije. To je put koji jevrejska organizacija organizuje za potencijalne nove useljenike. Trajao je 12 dana, sve je bilo pokriveno osim po 100$. Pokazu ti sve lepo, sakriju sve ruzno. Tad smo prvi put saznali da postoje “dobri” Jevreji i oni manje “dobri” (da ne koristim rec cistokrvni). I da ja moram da podnesem dokaz da je moja baba “dobra” Jevrejka.

U cetvrtak ja sam, umesto na Masadu, otisla na intervju. Profesor sa kojim sam razgovarala trazio je da mu posaljem dokumenta i da dodjemo. I otisli smo. Na studentsku vizu, studentsku platu, u studentski dom. Soba u koju smo usli bila je puna mrtvih buba, smrdela na vlagu (cebad i jastuci posebno) i izgledala fuj. Nismo imali nista osim nase garderobe. Muz nije mogao da dobije radnu dozvolu i pored pisma sa Instituta da hoce da ga zaposle. A ja sam pocela opet da se smejem. Onaj grc, sa kojim sam zivela tokom onih godina zla, nestao je.

I dalje nije bilo lako. Da bi dokazali da je moja baba “dobra” Jevrejka morali smo da pokazemo slike njenog groba. Glavna osoba za sve nas pitala je u prisustvu moje tetke, koja je prezivela Holokaust, kako je moja baba prezivela rat ako je bila “dobra” Jevrejka. I rekla nam kako nema veze sto su svi ostali stradali, to i dalje nije dovoljan dokaz da je baba “dobra” Jevrejka.

Ni tu jos nije srecan kraj. Ni kad smo nju prosli nismo odmah dobili stalne papire. Srecan kraj nije bio ni kad smo ih dobili (hvala BG rabinu Isaku Asielu).

U Beograd sam otisla samo jednom, kad mi je mama bila tesko bolesna. Umrla je na dan Djindjiceve sahrane.


U Izrael smo stigli 1 oktobra 2000. Peti (sesti, sedmi) smo proveli u sobi sa TV-om uz CNN. I decembarske izbore. Hapsenje Milosevica uz radio i forum b92 u mojoj kancelariji. Prva stvar koju sam instalirala na komp na poslu bio je Real da slusamo b92. 12 marta sajt nije mogao da se otvori. Dok sam nonsalantno pregledala Haaretz proveravajuci lokalne dogadjaje, krajickom oka uhvatila sam vest da je pucano na premijera u Srbiji. Negde istovremeno stigao mi je mail od brata. Muz je izasao sa posla cim sam mu javila i dosao da probamo da saznamo sta se desilo.


Upoznali smo dosta nasih u Izraelu. Neki su otisli jos pedesetih, neki devedesetih. Neki i dalje zive po kibucuma koje su osnivali, neki su se bas dobro snasli. Muzu je jedan deda od preko sedamdeset sa svojim cistim dorcolskim akcentom govorio kako i dan danas pati za svojim Beogradom. Mnogi su sa setom govorili kako bi se vratili posto je tamo, u njihovom secanju, bilo bolje.


Prosle godine smo mi Izraelci stigli u Ameriku. Nas svet ovde daleko je sareniji, nekako bolje preslikana domovina. Ovde smo upoznali naseg vajara Bobana Ilica koji je '96 otisao u Nis na proteste. I koji je svom rodnom Nisu poklonio Djindjicev spomenik, da bi je ovi stavili u neki magacin dok ne plati.


Mnogi od nas otisli su posle nekog svog unutrasnjeg poraza u borbi sa zlom “jer ovde nikad nije bilo dobro “. I Beograd-Srbija nam je ostala zamrznuta u onom momentu kad smo otsli. Svakog dana srecemo neke nase koji su skoro dosli da se ne vrate. I grebu rukama i nogama. Zaboravljaju da su sticali neke diplome i radili fine poslove i krecu ponovo ispocetka.

Juce smo na memorijal ploci gde je nekad bio WTC videli ime Bojan Kostic. Pre neki dan, u holu fizickog fakulteta na Kolumbiji bistu Mihajla Pupina (zgrada se zove Pupin). Sa drugom smo se nasli na Teslinom cosku.

U Parizu smo prolazili ulicama Kralja Petra i Beogradskom. I prosetali do biste Petra i Aleksandra.

Dvojica izraelskih generala, jedan od osnivaca komunisticke partije i doskorasnji potpredsednik Vlade su nasi.

Guvener Ilinoisa cesto prica kako su njegovi roditelji (otac je bio oficir kraljevske vojske), imigranti, tesko radili u fabrikama da bi njemu i bratu omogucili buducnost.



Komentari (19)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

MiljanB MiljanB 06:57 04.07.2007

just out of curiosity

lidiaz
Soba u koju smo usli bila je puna mrtvih buba, smrdela na vlagu (cebad i jastuci posebno) i izgledala fuj.


Makhon Weizmann Le Mada? Beit Clore? Huh, good times :)
lidiaz lidiaz 07:21 04.07.2007

Re: just out of curiosity

MiljanB
lidiaz
Soba u koju smo usli bila je puna mrtvih buba, smrdela na vlagu (cebad i jastuci posebno) i izgledala fuj.


Makhon Weizmann Le Mada? Beit Clore? Huh, good times :)


Ken, betah.
dracena dracena 08:03 04.07.2007

Dobrodošla, draga Lidija

Nakon sinoćnjeg iznenadjenja koje nam je priredio Čer, evo još jednog. Kao da ste se dogovorili.
Veoma se radujem što si počela da pišeš i lepo je što si u svom prvom obraćanju podelila sa nama deo svojih uspomena i tako nas pustila da te bolje upoznamo.
Naročito se radujem tvojim budućim tekstovima o nauci.
2_CnOG4ARMeWM:http://www.mccullagh.org/db9/d30-26/big-sur-flowers.jpg' alt='' border='0' />
snezana mihajlovic snezana mihajlovic 08:20 04.07.2007

...

nedovoljno dobri.
dokazi.
priča bez kraja

sedmi pasus...
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 10:57 04.07.2007

Re: ...good jew bad jew

snezana mihajlovic
nedovoljno dobri dokazi.


da, hm, tako zastranela država izrael je danas. jevrejski nacionalizam se razvio, tako iza leđa evrope i često podstrekivan različitim emocijama lične evropske sramote, uz puno simpatija iz najcivilizovanijih država. država izrael je danas, zvanično i očvrsnuto jakim institucijama, jedan od najutvrđenijih nacionalizama u onome što mi smatramo sferom zapadnog civilizacionog uticaja.

na to, unakrsno, ispitivanje o goodjew/badjew "čistoći" porekla nailazite gotovo svakodnevno, iz najneočekivanijih uglova (recimo, ako je to neko neko od Ledinih visokoobrazovanih kolega sa Vajcmana, ili neko od moje džeruzalem rokenrol ekipe, uvek će su tu pojaviti neko skeptičan da vas preispita). za tako - krivo - postavljene stvari su, svakako, odgovorni izraelski politički rukovodioci tokom kratkotrajne ISR državnosti (jer šta je 59 godina spram večnosti, kao kap vode u nepreglednom okeanu?), jer su sami postavili stvari na taj način da, iako se vi izdajete za jednog kosmopolitskog i univerzalnog humanistu, ipak je veoma važno jeste li, pride, i good ili bad jew! tako dolazi i do paradoksa da Ledina i moja baka, iako je izgubila čitavu familiju (Fuchs-ove) tokom Holokausta, i gotovo svakodnevno strepela što od Gestapoa (kao jevrejka) što od Nedićeve murije (kao supruga partizanskog komesara), nije good jew; jer Bože moj, to se ne vidi jasno iz njenog vlastitog imena (posrbljeno 1939. ili 40.) ili iz njenih aktivnosti u sprezi sa jevrejskim institucijama u Galutu (j. naziv za dijasporu).

izraelsko moderno društvo krizira na mnogim nivoima danas - nacionalizam Jevreja kao etničkog korpusa je jedan od najozbiljnijih; upravo zbog raskida sa tradicijom univerzalne humanosti, ka kojoj smo toliko stremili u vremenima dok smo bivstvovali kao narod-lutalica, često bez ikakve sigurnosti ili bez najobičnijeg kamena na koji bismo mogli sesti i potražiti trenutak spokoja i odmora pred stihijskim naletima preteške istorije. izraelsko moderno društvo danas je jedna, do savršenstva uglančana, kafkijaneska, gde je čak pitanje da li bi i nesretni Jozef K, budući sav apsorbovan k Evropejstvu i univerzalnim vrednostima, primio svedočanstvo o svojoj good jewishness-nosti.




yu1bcd yu1bcd 11:25 04.07.2007

Re: ...good jew bad jew

Meni je mapa malog 4M Izraela okruzenog sa 400 M neprijateljski raspolozenih Arapa dala puno odgovora na preterani nacionalizam kao reakciju na istorijski osecaj ugrozenosti Jevreja. Nesto slicno je prisutno u dezeli koja ima tek 16 godina drzavnosti. Srecom Jevreji pametno priznaju nacionalnost po majcinoj strani.

Lidija, ja nisam zeleo ostaviti svoju zemlju YU pa sam kasno shvatio da sam stranac u dezeli sa babom Slovenkom. Moja pokojna tetka rodjena u Trbovlju sa zavrsenom slovenackom osnovnom skolom imala je jos vise problema za pridobivanjem drzavljanstva. Otudjene birokratije svugde ima...

Fratello Fratello 17:00 04.07.2007

prica 1

Moj prijatelj Erik Snajder 100-"nemacki" Jevrejin uselio sa familijom se iz bivseg SSSR 1989. godine. Tacnije iz Uzbekistana (Taskent) u koji su njegovi stigli ,hvatajuci poslednji voz u bekstvu od hitlerove Nemacke, krajem 30-tih godina proslog veka. Trgovci iz Stutgarta, stigli su u Taskent, sa nesto malo novca, bez znanja ruskog ili uzbeckog jezika. Razmisljali sta i kako da rade, pa odlucili da proizvode kape. U Taskentu velike vrucine, Uzbeci danas kupe kapu, prica moj drugar legendu iz porodice, popodne posle posla se zapiju, izgube istu, pa sutra ponovo kod Snajderovih po novu. Tako su krenuli, jer je bilo najlakse. Nisu znali jezik, ali su racunali, da ce vec njihovoj deci ruski biti kao maternji, visoke skole ce zavrsiti, pa ce porodica dalje da napreduje.
Erikov otac se ozenio sa jevrejkom iz Poljske, cija je porodica imala istu sudbinu kao i njegova. Izrodili su petoro dece. Kada se 1989. otovrila mogucnost za iseljavanje u Izrael, cela porodica Snajderovih koja je tada brojala oko 30 clanova emigrila je u Izrael. Sa radoscu i entuzijazmom, da konacno, idu u svoju zemlju. I onda, sledi razocarenje. Oni u Izraelu nisu bitni kao Jevreji, oni nisu dovoljno dobri Izraelci,.Oni su, za one koji su dosli ranije - Rusi (u Rusiji su naravno bili Jevreji).
Posle samo cetiri godine svi Snajderovi su se pokupili (osim Erika) i odlucili na jos jedan pocetak. Ovoga puta, odlucili su se za Ameriku, gde je deo porodice vec otisao, jos sedemdesetih. Sada svi zive u Bruklinu, bave se trgovinom i drze raznorazne maloprodajne objekte. I cekaju da i Erik sa svojom porodicom stigne...
Jelica Greganović Jelica Greganović 10:18 04.07.2007

Dobrodošla Lidija!

Doctor Wu Doctor Wu 11:15 04.07.2007

Uzgred

U Engleskoj i Cambridgeu, posebno, sam stvarno sreo ljude sa svih strana sveta. Moje iskustvo je sledece.

Kuci se vracaju: Juznoafrikanci, Svajcarci, malezijski i singapurski i, sve vise, mainland Kinezi, Amerikanci, Holandjani, Cesi (uglavnom), Portugalci (zanimljiv trend, s obzirom da je portugalski nesto kao poluzvanican jezik u Svajcarskoj), Slovenci, Hrvati (uglavnom), Japanci, juzni Korejanci.

Ovde ostaju (ili cupaju rukama i nogama da ostanu): Poljaci, Srbi, Makedonci, bosanski Muslimani i Srbi, Italijani (na moje iznenadjenje, skoro iskljucivo oni sa severa), Spanci, Grci, Indusi, Srilancani, Brazilci & Venecuelanci, Afrikanci, Turci, Arapi, Jevreji iz Izraela ('Rusi', naravno, ali, na moje ne malo iznenadjenje i treca, cetvrta generacija), poneki Nemac (uglavnom, sa nekom falinkom u glavi) a kazu i Albanci (mada ja nisam upoznao nijednog).

Iranaca i Australijanaca ima u obe grupe.

Olga Medenica Olga Medenica 11:49 04.07.2007

Dirljiva prica.

Good luck LidiaZ!

XXX
Fratello Fratello 17:38 04.07.2007

Re: Uzgred

Velika vecina izraelskih Ashkenaza su poreklom iz Rusije. Prva naselja koja su napravljena na teritoriji danasnjeg Izraela (19. vek - Rishon Le Cion) popunjena su iskljucivo doseljenicima iz carske Rusije. Glavni finasijer bio je baron Rotshild. Taj trend se nastavio i do dana-danasnjeg. S tim, sto nemacki, poljski, velika vecina madjarskih , grckih i nasih Jevreja nisu ni imali tu priliku - nastradali su u holokaustu.
U prvom sazivu Kneseta, nakon proglasenja nezavisne drzave Izrael, zvnicni jezik bio je ruski. Arijel Sharon je dete ruskih emigranata iz 20-godina proslog veka. Na pretproslim izborima, kada je pobedio i postao premijer sve predizborne spotove snimao je na ruskom i hebrejskom jeziku. Covek je govorio ruski bez greske!
Nazalost, "vatikim" (ovi sto su dosli ranije, pre poslednje velike migracije), nisu dobro prihvatili nove emigrante. Prezir koji je tada postojao izmedju Askhenaza i Mizrahija, sada se povecao i na trecu grupu (krajem 90-tih i na cetvrtu, sveze pristigle Etiopljane). Svako se oseca da je zakinut za nesto. Jedni kukaju da drugi drze sve vazne pozicije u zemlji, drugi kukaju na prve da su lenji i prevaranti, svi zajedno kukaju na Etiopljane, a poslednji talas doseljenika iz Rusije nervira sve zajedno. Ove stare - vatikime iz Rusije, zato sto smatraju da su oni zasluzniji od njih i imaju po difoltu veca prava, useljenike iz arapskih zemalja, zato sto su ovi obrazovaniji i vredniji od njih, pa ih ugrozavaju na njihovim dobro placenim poslovima, na kojima cveta nerad, korupcija i nepotizam. Pa tako ruski inzinjeri, profesori, lekari , slikari, skolovani muzicari, rade svakojake teske poslove i obicno za sefa imaju neko polupismeno i lenjo govedo. I cekaju prvu povoljnu priliku da zbrisu u Ameriku. Ako ne oni, to ce uraditi njihova deca - chim zavrse skole.
Brooklyn Brooklyn 13:47 04.07.2007

ja mislim

da svako treba da ode, da nauci kako stvarno izgleda kada se boris za ostanak. osecaj (i znanje koje steknes), kada uspes u svetu, se ne moze zameniti nikakvim uspehom kod nas. e, onda, bilo da ostanes, bilo da se vratis u velikoj si prednosti na ove sto nisu ni odlazili.

having said that, mislim da sad u srbiji, there is money to be made....
Doctor Wu Doctor Wu 13:49 04.07.2007

PatriJoCki, nema sta

having said that, mislim da sad u srbiji, there is money to be made....
bauer bauer 22:47 04.07.2007

Re: ja mislim

[url=http://www.ripcat.free-online.co.uk/waitshtml/downtowntrainlyrics.htm]The downtown trains are full with all of those Brooklyn girls
They try so hard to break out of their little worlds
[/url]
Brooklyn Brooklyn 22:24 05.07.2007

baurercicu

gordanac gordanac 08:24 06.07.2007

right you are!

having said that, mislim da sad u srbiji, there is money to be made....


Kad si u pravu, onda si 100% u pravu!
...prosto mi je neverovatno kako to ljudi ne vide...
predrasude u ekonomiji proizvode gubitak, ili bar nedostatak profita..
dzaba informisanje, procene, tabele, uporedni podaci, ocekivanja - citirana recenica uvek (na zalost) proizvodi samo nevericu...
yu1bcd yu1bcd 10:32 06.07.2007

Re: right you are!

Jedan moj uspesan kolega iz racunarskog biznisa je zaradio velike pare na nafti u Srbiji i lepo mi rekao, da su rizici veliki ali i profiti veci! To lepo iskoriscavaju Slovenci koji su imali prilike nauciti to trziste za 70 godina...
Brooklyn Brooklyn 14:07 06.07.2007

Re: right you are!

pa to ti kazem!
city_lights city_lights 07:21 05.07.2007

Dobrodosli!


Ko nije sam probao ne moze da shvati koliko je tesko biti "sam" negde svetu, sam je vise figurativno, naravno da svuda ima ljudi ali u inostranstvu mozete biti sami i sa hiljadama drugih oko vas.

"Sami" zato sto:
- Da pocnem od sebe, ja prvi danas ne mogu da slavim 4-ti Juli, poranis u glavnu ulicu tvog grada (gradica, nije vazno jer i u najmanjem se slicno desava), zauzmes mesto, postavis stolicu ili cebence i cekas praznicnu paradu, 3-4 veterana iz nekih ratova (iz WW II sve manje), okicena kola, vatrogasce, policajce, skaute, nakicena kolica lokalnih biznisa iz kojih se prosipaje bombone i cokoladice i bombone, bombone, ... i jos bombona.
Da stvar ne prodje tek tako popodne sledi bejzbol utakmica na televiziji, je..te kakav ludi provod.

E, sad to sto sam ja danas bio sam to je vec stvar mog izbora. Lekcija prva, ja sam dosao kod njih a ne oni kod mene, samoca pocinje iznutra.

- Vecina ljudi oko tebe drugacije misli, ima druge navike i potrebe, nemate zajednicku proslost.
Ko je moj, pa brat, sestra, najbolji drugar iz kraja ili skole koji zna kada sam prvi put pustio Balasevicevog petla da ga koke vide ( a i danas se seca kokinog imena i uvek se smejemo prepricavajuci kako smo nespretni bili). Moj je onaj ko me razume i u radosti i u tuzi.

Lekcija druga, "mojih" nema a da li ce ih biti zavisi od toga koliko uspem da spustim granicu za "moje", oni stari "moji" vec su odavno u nedostiznoj "hall of fame"

- Ne mogu na isti nacin da citam knjigu na engleskom kao i na srpskom, o pozoristu (ako ga ima) da i ne govorim. Emocije i ono sto osecam ne mogu uvek da izrazim onako kako bih hteo vec kako mogu u datom trenutku ( a nije da ne govorim i ne pisem Engleski, pisem ja i prirucnike za upotrebu programa, uputstva za rad, projektne zadatke i analize, ali nije to isto ... ja se ne smejem na engleskom).

Lekcija treca, mislim da su Panicev uspeh u Americi i zaboravljanje jezika posle dvadesetak godina u nekoj uzrocno / posledicnoj vezi.

Ko pobedi samog sebe taj se prilagodio.

PS. Zena i deca su mi trenutno u Beogradu i stalno mi se javljaju kako uzivaju kod bake, tetke, strica, Ace pekara, na Kalemegdanu, Lidu, Pozoristancu Puz, ... nego za jedno mesec dana doci cu i ja tamo, a do tada vodicu bitke sa samim sobom, bitke bez pobednika.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana