avgust je u Holandiji

blagomeni RSS / 21.08.2008. u 16:08

tipični kišni dan
tipični kišni dan

7.30… sa mobilnog telefona zvone crkvena zvona u najboljoj nameri da me prizovu iz dubokog pravedničkog sna. Ne otvarajući oči, čujem da napolju lije neumoljivo. Kalendarski je druga trećina avgusta… realnost više liči na polovinu jeseni. Otvaranje očiju nimalo ne doprinosi poboljšanju prvobitnog utiska o ružnoći jutra. Ućutkavam telefon/budilnik i uz natčovečanske napore se odvlačim do aparata za kafu prethodno kliknuvši na power dugme kompjutera. Mašina se boot-a, kafe aparat pumpa dok ja maštam o varijantama koje bi mi omogućile da se bez griže savesti vratim u krevet. Ni jedna od opcija ne zadovoljava visoke kriterijume opravdavanja ostanka kod kuće. Kiša i dalje lije. Čini se da je i vetar u igri. Shvatam da ću biti potpuno mokar već na pola puta do posla. Ni predivna i potpuno savršena kafa ne pomaže da pronadjem išta što me čeka u predstojećem danu za šta bih se mogao uhvatiti kao cilj ili makar svetlu tačku u narednih nekoliko sati. Perspektiva bicikliranja kroz vetar koji uvek neumoljivo duva u lice i kišu od koje jedva mogu da vidim biciklističku traku na kolovozu, me dodatno obeshrabruje. Sedam pred kompjuterski ekran i konačno se susrećem sa prvim lepim trenutkom u danu. Svi željeni torenti serija koje pratim čekaju uredno na web site-u koji redovno proveravam svako jutro. Navika je čudo. Neobično je koliko jedna tako beznačajna stavka kao što je taj fajl, koji omogućava da u toku iste večeri mogu da pogledam epizodu omiljene serije, može da mi pruži dovoljno elana da se pokrenem prema kupatilu i dalje nakon obavljenih jutarnjih rituala niz strme holandske stepenice ka mokrom biciklu zaključanom za obližnju banderu javne rasvete. Vetar neumoljivo mlati kapuljaču kabanice, koja, već dok sam zaključavao ulazna vrata, biva potpuno mokra. Navlačim najlon kesu na sedište bicikla i krećem da s mukom vrtim pedale na najmanjoj brzini prenosa boreći se sa neverovatnom snagom atlanskog vetra koji neumoljivo u naletima udara iz pravca mora. Razmišljam o planiranim poslovima koji me čekaju u kancelariji i sve manje osećam onaj pozitivni tračak energije koji mi je pronalazak torenta za seriju dao. Valja se suočiti sa još jednim neopisivo dosadnim i jednoličnim danom u kancelariji. Znam da nemam ništa hitno na meniju za taj dan, ali pomisao da je tek sreda čini da počinjem da se sa setom prisećam letovanja po tropskim lokacijama. Prepodne prolazi začas. Za pauzu za ručak odlučujem da posetim omiljeni lunch room u kome me dočekuju razdragana lica mladih vlasnika punih elana i preduzimačke energije. Malo ispraznog razgovora uz veoma ukusnu kafu upražnjava efikasno sat vremena dodeljene pauze. Kratka poseta samoposluzi kruniše još jednu pauzu, simbol slobodnog vremena i mogućnosti da se obavi dnevna kupovina i izvidi čega novoga ima po radnjama. Povratak u kancelariju ne donosi ništa novo niti bilo kakvo ohrabrenje za nastavak radnog dana. Nekoliko hitnih dokumenata ipak milosrdno čine da popodne nekako prođe i da “zazvoni” 17.30. Kiša preventivno počinje da pada nekoliko minuta pre kolektivnog egzodusa iz zgrade firme tek da začini bicikliranje kući. S užasom shvatam da je sreda, te da valja pre odlaska kući posetiti gym. Mrak mi pada na oči, ali nekako se teškom mukom odvozim do obližnjeg hotela i silazim u podrum u kome je teretana. Mladi i nasmejani instruktori me dočekuju prijatnim rečima i ohrabrenjima. Njihovi osmesi dobijaju na značenju tek nakon što sam im došao “pod ruku” u sali za vežbanje. Polu mrtav ispuzavam nakon 30 minuta kardio vežbi i nakon tri puta po dve vežbe koje savladah u narednih pedesetak minuta. Već dok se tuširam shvatam da ću sutradan imati zapaljenje mišića. Divim se njihovoj veštini da mi svaki put daju vežbe od koji me sutradan sve boli. Vežbam već skoro dve godine, a posledice skoro uvek iste. Nakon još jedne bitke sa neumoljivim vetrom i sada već malo oslabljenom kišom dolazim do kuće. Uzveravam se na sve četiri uz strme stepenice koju su pravljene kao za patuljke i ulazim u topli dom. Prvo proveravam da li su se serije download-ovale i sa zadovoljstvom ljuštim sa sebe zaštitne slojeve kabanice i nepromočivih pantalona. Još jedan dan je iza mene. Ostaje mi još tri sata koje mogu da protraćim kako god želim. Odlučujem se za uvek drage serije. Ponoć neumoljivo stiže. Krevet zove. Budem li u isti otišao samo pola sata kasnije, jutarnje muke će biti još veće. Spremam se i odlazim u krevet u nadi da susedi pored mog stana neće odlučiti da provedu svoje neradničko veče praveći još jednu žurku finansiranu novcem dobijenim od socijalne pomoći. Sa neskrivenim zadovoljstvom ležem u krevet i ne cujem nista  kroz tanki zid koji me deli od njihove dnevne sobe. Kiša počinje intenzivnije da dobuje po prozoru. Avgust je u Holandiji… 

 

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana