Božanstvena tragedija: Anđeli i demoni Gotam Sitija

Dušan Maljković RSS / 22.08.2008. u 19:55

darkknight_poster_int_small.jpgBetmen: Mračni vitez (rež. Kristofer Nolan, 2008) nije nastavak serijala o superheroju-šišmišu  -  iako ga tako najavljuju na svim zvaničnim prezentacijama - već predstavlja prelom ili, preciznije rečeno, raskid u odnosu na kontinuitet manje ili više uspešno uspostavljan prethodnim izdanjima. (Zaokret je najavljen filmom Betmen počinje (2005), ali nije konsekventno sproveden i semantički ostaje unutar koordinata postaviljenih prethodnim nastavcima). Kontinuitet je, dakle, nominalnog karaktera - zadržano je ime serijala, imena glavnih likova i ime lokacije - nepostojeći Gotam Siti, ali su svi ti označitelji duboko sadržinski izmenjeni.

Dok je ranije atmosfera u gradu bila izrazito mračna, kao u Gradu tame (1998), formirajući gotski štimung i ističući njegovu dislociranost iz stvarne Amerike u nejasno prostor-vreme sa elementima 50-ih godina, danas je Gotam Siti jedan od velikih gradova u SAD, neprecizirano koji, gde se nalazi, koliko stanovnika ima i sl (ponajviše referira na Njujork, ako je verovati američkom slengu). Iako ga formalno nema na mapi, on je, u stvari, metonimijski koncentrat urabnih područja, gde nivo kriminala asocira na Čikago tokom„najslavnijih" dana, a bande nisu privremeni eksces ili paralelna vlast u podzemlju, već mafija drži u šakama najviše predstavnike vlasti. Gotam Siti je objektivno nepostojeći grad , ali je kao takav model koji dobro opisuje funkcionisanje svakog megalopolisa, odnosno on funkcioniše, hegelijanski govoreći, kao „apstraktna singularnost" (grad-arhetip) koja se realizuje u „konkretnoj partikularnosti" (svi veći gradovi).

Gotam Siti predstavlja i popularno uverenje o kriminalizovanoj supersili čija nedobrodošla spoljna politika izaziva reakciju unutrašnje implozije - „skora propast SAD" dobija svoju dvostruku materijalizaciju. Prvo, to je krah onoga na čemu se zasniva uverenje da počiva moć Imperije - novac odnosno ekonomija, doživljavajući i udar dobro organizovanih bandi, tako da ne može da funckioniše neometano profitno kao nekad. Drugo, postoji jasna reminiscencija na 11. septembar  - Džoker ruši zgrade, izaziva eksplozije i ubija civilno stanovništvo u razmerama nezapamćenim za „interni kriminal". Njegovo lice, doduše, nije lice islamskog terorizma jer nosi masku šminke bez ozbiljnost takvog religioznog fanatika (naprotiv!), ali predstavlja „unutrašnju izopačenost" zbog koju neki veruju da je Amerika kažnjena napadom na WTC. U toj marginalnoj, pseudohrišćanskoj interpretaciji, Bog kažnjava „dekadentni Zapad" zbog raznovrsnih „grehova liberalizma" - feminizma, homoseksualnosti, itd. - između ostalog i „terorom bezbožnika".

U liku Džokera personifikovana je ova savremena „bolest na smrt" - on nije „poludeli kriminalac", mada nije ni „obični mafijaš", već efekat „društvene bolesti" - uticaja treš medija, pornografije, filmskog nasilja, „nakaznog" liberalizma „bez vrednosti", itd. - koja služi da se pojedinac opere od lične odgovornosti. On je „žrtveni jarac" koji na sebe preuzima grehove koji „više nisu naši", već su postali „gresi društva", opravdano opominje Sveštenik (1994), ali ne da bi nam bilo oprošteno, nego osvete radi (upravo obrnuto hrišćanskom principu).

U krajnjoj liniji, nije li organizovani kriminal integralni deo savremenog kapitalističkog sistema, okupirajući područje prvo proskribovano kao moralno nepodobno, a onda i zakonski sankcionisano, gde cvetaju prostitucija i narkomanija, učestvujući tako u opštem privrednom toku? Ne zovu li se mafijaški bosovi „kontroverznim biznismenima" opravdano; nije li njihova deviza i dalje „samo me ne pitaj kako sam zaradio prvi milion"? Džoker razara i taj svet, prepoznajući u njemu lik u iskrivljenom ogledalu one „legalne" sfere, sliku koja se takođe pokorava striktnim „pravilima igre", stalno nastojeći da izađe iz ilegale i legitimiše se kao deo „normalnog sveta".  On ogoljava suštinski vezu i transferni link dve nominalno suprotstavljene dimenzije, a to je novac, novac koji spaljuje, pokušavajući da pošalje, kako sam kaže, poruku. Kakvu poruku?

 To je deklaracija o irelevantnosti novca, materijalne dimenzije, o tome da je on - nasuprot humanom Betmenu - heroj mizantropije, poprimajući demonska svojstva (duše su ono za čime on teži, strah, nesigurnost, itd.  - on je „psihički terorista"). Obilato se služi ljudskim slabostima, pre svega nesolidarnošću, sa kojom non-stop računa u svojim „paklenim planovima". (Maestralna scena: Džoker daje okidače za bombe prikačene na dva različita broda - svaki brod može dići u vazduh onaj drugi i treba to da učini ukoliko neće sam da skonča u eksploziji. Da li će putnici na jednom odbiti da unište putnike na drugom brodu ili će se međusobno dići u vazduh? To je vrsta dileme koju Džoker postavlja, gde je pretpostavka o esencijalnom dobru ili zlu čoveka istovremeno i dokaz same pretpostavke: ukoliko verujemo u prvo, onda ćemo to i dokazati solidarnošću, te niko neće stradati; ako smo skloni drugom onda ćemo to i potvrditi međusobnim (samo)uništenjem).

Navedene „grehe društva" Džoker vraća nazad, postajući tako i demon nesvesnog, onog negativnog što potiskivano isplivava na površinu, poigravajući se u maniru postmodernog horor serijala Vrisak (1996) sopstvenom traumom - čas tvrdi da ga je napastvovao otac, onda je to bio neko drugi u drugačijem scenariju, itd. Svesno falsifikujući ličnu istoriju, on se ruga ideji da mora postojati ozbiljna uzročno-posledična veza između njegove traume i onoga što radi (kako patologizacijski model u psihijatriji pretpostavlja). Naprotiv! Za razliku od prvog nastavka, gde je objašnjeno kako je „običan kriminalac" postao Džoker, on se ovde pojavljuje niotkuda - dakle, kao simptom, ali simptom iza koga ne stoji „dubina ličnosti", ne upućujući ni na šta do na sebe samog. Tako „pozicioniran" i može da se poigrava naivnim nazovi „psihoanalitičkim teorijama" ličnosti koje pokušavaju da prodru „iza simptoma", nerazumevajući da je sama ličnost (ne samo Džokerova) zasnovana na simptomu. Ili: iza simptoma nema ničega, kao što iza našminkanog Džokerovog lica ne postoji „ ono pravo" - upravo je klovnovska maska jedino lice koji dotični ima, njegov ključni identitet.

dark_knight_onesheet-795949.jpgTaj identitet kao da je zasnovan  i na jednom kontrastiranju - on nije Betmen, njegov ključni oponent-opozit. Međutim, ne treba biti zavaran new age ideologijom koja bi ovakav odnos videla kao komplementaran, sklona da relaciju Betmen-Džoker tumači nalik polnoj razlici, gde su muškarac i žena sjedinjeni u posredstvom sopstvene opozicije. Naprotiv, postoji funadamentalna nesrazmera izmeđ dva lika i na ontološko-psihološkom planu: dok Džoker čini zlo, Betmen se javlja kao njegova korekcija, on ne čini ništa dobro-po-sebi, već isključivo zaustavlja zlo, odnosno drugi nije moguć bez prvog, dok je prvi samodovoljan. Trenutak kada Betmen spašava Džokera od sigurne smrti može se čitati kao etički akt u strogom, kantovskom smislu - iako bi smrti ključnog negativca verovatno imala pozitivne efekte, Betmen bira da ga izbavi, jer je to u datoj situaciji jedino ispravno: zaštiti nemoćnog od uništenja, bez obzira ko to bio i kakve moguće posledice taj čin izbavljenja nosio. To, međutim, ne isključuje mogućnost egocentričnog stimulansa, a ne motivacije dužnošću ispravnog postupanja - šta ako je Betmen spasavao sebe, s obzirom da on bez Džokera simbolički ne postoji, tj. nije li Džoker istovremeno i sopstveni i Betmenov simptom?

Ako je, dakle, „dubina bića" isčezla pred navalom površinskih simptoma, unutar kakve strukture se kreću likovi Mračnog viteza? Reč je o nečem što je već prethodno nagovešteno, naime o hrišanskoj paradigmi, spoju dva sadržinski različita, ali strukturno bliska narativa - onog o Lučonoši, prvostvorenom tj. „palom anđelu", i drugog, o izgonu iz Raja, o „palom čoveku". U oba imamo motiv pada - prvo postoji harmoniji sa Bogom, a onda sledi otuđenje. Prvi, Lucifer, unutar dihotomije dobro-zlo razvio se u opozit Bogu, dok je Adama zavela „zmija", jedan od likova Nečastivog, nagovorivši ga da prekrši božanske zakone i surva se u smrtnost. Pri tome, izgon ga ne pozicionira ni na jedan pol, već između pozitivnog i negativnog, sa mogućnošću izbora.

U poslednjem Betmenu ova „metafizička scenografija" biva postmoderno rastvorena dekonstruktivističkim agensom, sa nejasnim granicama između dobra i zla, propitujući tu opoziciju: Betmen može biti anđeo-čuvar Gotam Sitija iako se ikonografski, sa krilima šišmiša, pre uklapa u suprotnu predstavu; Džoker, iako nesumnjivo igrajući ulogu demona budući da ga motiviše kreiranje haosa i razaranja bez ikakve transparentne svrhe, proizvodi i efekte koji se mogu posmatrati kao pozitivni - ne rastura li on organizovani kriminal od vrha u podzemlju do vrha unutar legalnih državnih institucija, kakva je policija? (Njegovo „nasmejano" lice-maska je infernalnog karaktera - od predstava demona kao „iskeženih", zlokobno smejućih, do fanatične hrišćanske osude čak i „zdravog ljudskog smeha", koja se pojavljuje kao spiritus movens filma Ime ruže (1986))

Postavljena je i moralna dilema: da li je Betmen, zbog čijeg skrivenog identiteta ginu ljudi uopšte „dobar ", odnosno da li pravo na njegovu anonimnost stoji iznad cene koja se plaća ljudskim životima? Upotreba privatnih mobilnih telefona kao sredstva za špijunažu, iako se pravda zaustavljanjem zločina, unosi i makijavelističku dimenziju - da li Betmenov nesumnjivo „pozitivan cilj" opravdava korišćenje lošeg sredstva, ili je pak put do pakla, kao u staroj izreci, popločan dobrim namerama? Film ne daje odgovor na ovo aktuelno pitanje (nije li danas jedan od ključnih problema upravo porast „špijunaže građana", od Kine i njene rapidne inflacije „sredstava za prikupljane informacija" po većim gradovima, na šta upozorava Naomi Klajn, do domaćeg primera RATEL-a i predloženog zakona o internetu koji de facto ukida privatnost sajber komunikacije u Srbiji?), on ga samo postavlja u fukoovskoj varijanti: ukoliko je znanje moć, a jedna čovek ima pristup mestu panopticona, tačke iz koje se svi vide sem onog koji posmatra, koliko je Betmen sada korijef nadolazeće visokotehnološke despotije? Iako to „svevideće oko" biva uništeno nakon upotrebe po njegovom nalogu, gorak ukus u ustima istrajava - zašto je uopšte posezano za tom tehnologijom; da li se promišljalo o efektima njene krađe tj. dolaska u posed nekih manje dobronamernih ruku od šišmiša-zaštitnika?

Kakogod sa ovim stajalo, film se odvaja od svake naivnosti: ne naziru li se u pretpostavljeno trivijalnoj akcionoj krimi-drami (sa elementima SF-a), što je Betmen postao, daleko ozbilnjija teorijska preispitivanja negoli u umetničarenju ranijih nastavaka - teatralizujući ekscentrične negativne heroje ranijih nastavaka (Pingvin, npr)  - s pretenzijom da se okiti trnovim vencem „nekomercijalnog" arta (u granicama koje Holivud kao takav dozvoljava)? Nisu li dva ključna lika daleko kompleksnija od striktno dobrih ili loših junaka koji im prethode, pa makar ta personalna dvodimenzionalnost pravdana kao namera režisera da zadrži deo stripovske atmosfere prenoseći je u drugi medij, medij filma?

dark-knight-posters.jpgPosvetimo se, na kraju, „centralnom" liku Mračnog viteza okružnom tužiocu Harviju Dentu, za čiju se dušu bore pakleni Džoker i nebesni Betmen. On će biti ključni akter opisanog dvostrukog posrnuća - Lucifera i čoveka. Primetimo: Gotam Siti mesto je pada najuzvišenijeg anđela, nad kojim niče grad poroka i kriminala, sugerišući da je poslednji Betmen simbolički pandan filmu Isterivač đavola: Početak (2004). Iako slavljen kao „beli vitez" beskompromisne borbe protiv kriminala (nudeći kao zalog i sopstveni život), on prelazi na „mračnu stranu" (analogno se zbiva i u poslednjem nastavku Ratova zvezda, Osveti sita (2005)) jer mu je, u spletki koja povezuje policiju i mafiju, ubijena žena koju voli, a lice bespovratno unakaženo. Naravno, potrebno je da mu Džoker, reprezent Zmije, ukaže na tu zaveru i zavede ga ubedljivim nastupom, izvlačeći na površinu drugi, tamni deo njegove ličnosti, prisutan i ranije, ali dobro potisnut borbom za pravdu koja u svetlu nenadoknadivog gubitka gubi svaki smisao. Nekada blistavi „lučonoša pravde", sada je „drugi Džoker", koga vodi nešto ljudsko, previše ljudsko: osveta, gde se svaka etičnost, u ludilu te želje zaobilazi, ne prezajući ni od ubijanja nevine dece!

Ovo survavanje iz kraljevstva nebeskog u dolinu suza, u kontekstu demonsko-anđeoskog nadmetanja, predstavlja opozit utelovljenju Hrista. Prisustvujemo rađanju (i smrti) upravo deteta Satane, koji je sin čovekov, koliko i Pakla samog. Nasuprot tome, Betmen postaje sin Gospodnji, preuzimajući „greh osvete" na sebe, greh celog grada i njegovog korumpiranog sistema, ne bi li prethodno svetli lik ostao neokrnjen i borba protiv kriminala nekompromitovana . On simbolički umire za dobrobit Gotam Sitija, deleći tu tajnu sa malim brojem posvećenika, budućim apostolima, čekajući uskrsnuće i svu slavu u narednom, već najavljenom nastavku.

Betmenov „povratak iz mrtvih" inspirisaće novi-stari Džoker, imajući bar još jednog keca razaranja u svom dugom, dubokom rukavu.

(Tekst u izmenjenom obliku objavljen u nedeljniku NIN br. 3008, 21. avgust 2008.)



Komentari (20)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

adam weisphaut adam weisphaut 20:47 22.08.2008

Hm...

Duki Maki
Nasuprot tome, Betmen postaje sin Gospodnji, preuzimajući „greh osvete" na sebe, greh celog grada i njegovog korumpiranog sistema, ne bi li prethodno svetli lik ostao neokrnjen i borba protiv kriminala nekompromitovana . On simbolički umire za dobrobit Gotam Sitija, deleći tu tajnu sa malim brojem posvećenika, budućim apostolima, čekajući uskrsnuće i svu slavu u narednom, već najavljenom nastavku.

Duki Maki, da se nisi ti malo preračunao? Njegova žrtva nije namenjena kao put do vaskrsnuća, on prihvata samožrtvovanje zarad opšteg dobra klakvim ga on procenjuje, delimično i iskupljenje za svoj informatički i potencijalno totalitarni prestup, ali ovde se ne nudi put ka javnom iskupljenju. U vremenu kada su moralne granice nejasne i kada je odnos dobra i zla pitanje intucije pojedninca (superantiheroja) on može samo da bude primer za prosečnog blue collar Amerikanca da u eri post 09.11., Iraka i credit crunch-a svako mora da iznese svoj delić krsta zarad "opšteg dobra" u tihoj desperaciji. Iako je u mašti Holivuda ono možda moguće ono nije logičan nastavak to jest moralo bi da ima jednaku distancu kao prethodni deo u odnosu na ovaj. Ionako vaskrsnuće bolje ide uz drugog američkog superheroja Supermana, a vreme kada je on mogao biti the national hero je davno prošlo.
Dawngreeter Dawngreeter 00:21 23.08.2008

Why so religious?

Mislim, ok, 'riscanska prica je dovoljno genericka da se moze preneti na bilo koju radnju u kojoj se desava... pa... bilo sta. Ali stvarno ne vidim produktivnost takve analogije. Pored ukazanih potencijalnih paralela ne vidim kako je to pomoglo analizi filma.

Mozemo sada i nastavak - Betmen je u stvari Paja Patak koji se bori sa Zlockom Orlicem dok Cakani Caja pokusava da smuva Patu. Siguran sam da uz malo rada analogija moze da funkcionise, ali kako bi to u bilo kom pogledu bilo produktivno?
Dušan Maljković Dušan Maljković 01:23 23.08.2008

Re: Why so religious?

Koja hrišćanska priča? Nema jedne, već mnoštva. A ideja da se to mnoštvo može stvaiti bilo gde je promašena -- postoje i drugi, ne-hrišćanski narativi. Ili ti misliš da se "Žikina dinastija" bavi metafizikom u duhu Tome Akvinskog, na primer? :)

Ova, recimo, spada u diskurs sv. Avgustina: đavo i bog se stalno bore za našu dušu, pa ko prevlada, s tim što sam ja pokušao da to mesto "prespojim" sa padom i onog božanskog i onog ljudskog: setite se -- on je sin Čovečji koliko i sin Gospodnji. Ovako oštro opozicioniranje je problematizovano, ali ipak ispod nejga stoji jak hrišćanski script i to ovaj navedeni -- to mi je bio cilj da pokažem: da Betmen priča priču o borbi dobra i zla, gde, iako granice nisu jasne izmešu dva opozita i mešaju se, još uvek, na kraju, možemo videti matricu Pada, preuzimanja greha i budućeg Uskrsnuća na obe strane -- nebeske i infernalne.
Dawngreeter Dawngreeter 01:33 23.08.2008

Re: Why so religious?

Dušan Maljković
Koja hrišćanska priča?


Evo ova koju i ovde ponavljas. Hriscanski script je samo ako mislis da svaki pad mora da se pise sa velikim P.

The Dark Knight prica mnogo toga, ali prica o dobru i zlu svakako nije po sredi. Prica o prirodi ljudi, prica o autoritetu, prica o ocekivanjima drustva i, izmedju ostalog, o tome da ludilo ima mnogo oblika, neki od kojih mogu biti savrseno zdravorazumni. Cak do kraja potpuno jasno pokazuje da dobro i zlo nemaju sta da traze u Gotamu.

Ali i to je sporedno. Ja sam zbunjen sto je ovoliko teksta potroseno na iscrtavanje paralela bez da se ista o samom delu kaze.
Dušan Maljković Dušan Maljković 02:09 23.08.2008

Re: Why so religious?

Ali i to je sporedno. Ja sam zbunjen sto je ovoliko teksta potroseno na iscrtavanje paralela bez da se ista o samom delu kaze.


A što mora da se priča o delu? Ne može li delo biti povod za novu priču?

Delo, samo po sebi, u nekakvom neutralno-praznom prostoru ne postoji. Zbog toga tolika rastočenost u referencama unatar samog filmskog diskursa -- ovaj tekst pokušava da "poziconira" Betmena, a ne da ga prepričava, da otkrije metafizički narativ u njegovoj pozadini, a ne da se bavi trivijalnim pitanjima ličnog ukusa -- da li je film dobar ili loš -- i konačno, da probije jalov beogradski kolokvijalni "kritički" žargon kada je u pitanju analiza filma i da nasuprot njemu ponudi žižekijanski intonirano čitanje.

Pa sad, koliko sam uspeo, to je pitanje.
Dawngreeter Dawngreeter 02:24 23.08.2008

Re: Why so religious?

U opste nisam mislio da bi trebalo da pises kritiku ili dajes kvalitativnu ocenu. Moze i to, naravno, al' nisam na to mislio. Upravo o povodu za novu pricu govorim. Film na svu srecu moze biti sjajna osnova za tako nesto. Ipak, jedini komentar u tom pravcu koji sam video u tekstu je komentar da se Joker izruguje ideji da on mora biti posledica neke traume.

'Riscanska prica ne vidim da nudi bilo kakvu osnovu za diskusiju. Njome nista nisi rekao, osim sto si prepricao radnju filma jos jednom i vecinu toga smestio u potpuno neadekvatan kontekst. Nije cak ni pogresan kontekst, samo ne nudi nove informacije. Otprilike mi izgleda kao objasnjavanje radnje nekome ko je u zivotu samo bibliju citao.

Betmen se zrtvuje za tudje grehe, Dzoker je sotona, Harvi je... sta, sotona drugi deo? Pobogu, samo scena u bolnici sa potonjom dvojicom nudi vise informacija od toga.
Dušan Maljković Dušan Maljković 02:58 23.08.2008

Re: Why so religious?

Ok, Dawny, vidim da se ne razumemo najbolje. Ništa zato -- ćeraćemo se još po blogu.

U međuvremenu, POZDRAVI ZORU na tekom turbo-folk splavu: Beograd bez njih ne bi bio visoko rangiran u domenu noćnog života, pa proveri zašto je to tako. Tamo deluje narativ van hrišćanskih paradigmi -- nema dobrih ili loših "sponzoruša", one su uspešne ili neuspešne, a ume i da zabavi čoveka lumperaj do zore... Have fun! :)
nsarski nsarski 01:47 23.08.2008

Cudi me, Dusane

da u sve nisi ubacio i malo psihoanalize, da ne kazem nesrecnog detinjstva.
U ovom filmu se prvi put pojavljuje objasnjenje, koje Dzoker sam daje, da je njegov otac bio abusive parent, da mu je ziletom rasekao lice kako bi video osmeh.
Ovo je radikalno osdstupanje od standardnih interpretacija Betmena, jer nudi "tumacenje" Dzokerove zlobe. U smislu "cak je i masovnim ubicama potrebno malo neznosti". Ili, nije to do mene, imao sam nesrecno detinjstvo.
Dušan Maljković Dušan Maljković 02:02 23.08.2008

Re: Cudi me, Dusane

"Navedene „grehe društva" Džoker vraća nazad, postajući tako i demon nesvesnog, onog negativnog što potiskivano isplivava na površinu, poigravajući se u maniru postmodernog horor serijala Vrisak (1996) sopstvenom traumom - čas tvrdi da ga je napastvovao otac, onda je to bio neko drugi u drugačijem scenariju, itd. Svesno falsifikujući ličnu istoriju, on se ruga ideji da mora postojati ozbiljna uzročno-posledična veza između njegove traume i onoga što radi (kako patologizacijski model u psihijatriji pretpostavlja). Naprotiv! Za razliku od prvog nastavka, gde je objašnjeno kako je „običan kriminalac" postao Džoker, on se ovde pojavljuje niotkuda - dakle, kao simptom, ali simptom iza koga ne stoji „dubina ličnosti", ne upućujući ni na šta do na sebe samog. Tako „pozicioniran" i može da se poigrava naivnim nazovi „psihoanalitičkim teorijama" ličnosti koje pokušavaju da prodru „iza simptoma", nerazumevajući da je sama ličnost (ne samo Džokerova) zasnovana na simptomu. Ili: iza simptoma nema ničega, kao što iza našminkanog Džokerovog lica ne postoji „ ono pravo" - upravo je klovnovska maska jedino lice koji dotični ima, njegov ključni identitet."

Dakle, ima.

nsarski nsarski 02:29 23.08.2008

Re: Cudi me, Dusane

Dakle, ima.

Ima, naravno, ali ja mislim da to treba da bude kljucni argument. Naime, u ranijim filmovima - Nikolson, recimo, on objasnjava da mu je osmeh od neke kiseline.
Ovde se tim uvodjenjem abusa, i nesrecnih zivotnih okolnosti, implicira nekakva empatija (kolikogod uvrnuta), tako da zlo i dobro pocinju da se stapaju i sve se teze razlikuju. Kako si dobro primetio, zlo i kriminal su ozbiljno upredeni u vlast Gotam sitija, i to je takodje radikalno odstupanje od standardnih interpretacija. Raniji Dzokeri su bili likovi iz crtanih filmova - jednodimenziono zlo.
Najzad, cela ova stvar se graficki realizuje kroz lice onog pandura koji pola filma igra good guy, a drugu polovinu bad guy sto se vidi na njegovom deformisanom licu. Kao bog Janus, on je i jedno i drugo, i dobro i zlo sa ta dva lica ili aspekta. Ta fuzija je, cini mi se, najbitnija.
man ray loves me man ray loves me 09:52 23.08.2008

Re: Cudi me, Dusane

U ovom filmu se prvi put pojavljuje objasnjenje, koje Dzoker sam daje, da je njegov otac bio abusive parent, da mu je ziletom rasekao lice kako bi video osmeh.

Tako prvi put objasnjava oziljak. A onda drugi put isprica drugaciju pricu - da je to uradio da razveseli devojku. Pa treci put trecu. Ostaje isti samo punchline - why so serious. Meni je objasnjenje za to kad kaze "I am the agent of chaos" - odatle izvlacim zakljucak da je mogao i da ih izmisli.
A da je igran tako da izazove empatiju - no contest. Deset puta simpaticniji od Bale-a koji uopste ne menja izraze lica.

(tako mi i treba kad ne citam ceo thread. dusan je vec odgovorio.)
bindu bindu 23:09 23.08.2008

Re: Cudi me, Dusane

nsarski
Dakle, ima.

Ima, naravno, ali ja mislim da to treba da bude kljucni argument. Naime, u ranijim filmovima - Nikolson, recimo, on objasnjava da mu je osmeh od neke kiseline.
Ovde se tim uvodjenjem abusa, i nesrecnih zivotnih okolnosti, implicira nekakva empatija (kolikogod uvrnuta), tako da zlo i dobro pocinju da se stapaju i sve se teze razlikuju. Kako si dobro primetio, zlo i kriminal su ozbiljno upredeni u vlast Gotam sitija, i to je takodje radikalno odstupanje od standardnih interpretacija. Raniji Dzokeri su bili likovi iz crtanih filmova - jednodimenziono zlo.
Najzad, cela ova stvar se graficki realizuje kroz lice onog pandura koji pola filma igra good guy, a drugu polovinu bad guy sto se vidi na njegovom deformisanom licu. Kao bog Janus, on je i jedno i drugo, i dobro i zlo sa ta dva lica ili aspekta. Ta fuzija je, cini mi se, najbitnija.


svidja mi se ta vasa prepiska i analiza....veoma interesantno.
evo su stonesi iz perioda kad su mi se najvise svidjali.
ne toliko zbog micka koliko zbog bryana joneesa.
ovo za mog druga za koga znam da cita blogove

..
angie01 angie01 16:42 23.08.2008

Duki/Maki,

ne stigoh josh da pogledam ovaj najnoviji film- pa mi je bez veze da na nevidjeno komentarishem, mada iamam stav u odnosu na predhodne, ali nema veze, samo svratih da ti kazem, kako sam zadovoljna tvojim objashnjenjima i pristupom na blogu neshto nize,
eto.
Dušan Maljković Dušan Maljković 17:01 23.08.2008

Re: Duki/Maki,

Hvala.

Tamo što sam imao, to sam i rekao. Dosta o pederaju, ima valjda i drugih stvari u životu sem kite?

Evo nam Betmena, na primer, malo njime da se bavimo... Prognoziram mu nekoliko oskara, za režiju pre svega -- živi bili pa videli...

A vi angie trk u bioskop -- ne smete da propustite jedan od najznačajnijih filmova ove godine... I kad kažem bioskop mislim bioskop -- ništa home video i te fore, nego veliko platno!
Dawngreeter Dawngreeter 17:11 23.08.2008

Re: Duki/Maki,

Dušan Maljković
A vi angie trk u bioskop -- ne smete da propustite jedan od najznačajnijih filmova ove godine... I kad kažem bioskop mislim bioskop -- ništa home video i te fore, nego veliko platno!


Evo i ja da se slozim. Ove godine nije izasao bitniji film, zaista.
Kazezoze Kazezoze 17:20 23.08.2008

Re: Duki/Maki,

Prognoziram mu nekoliko oskara, za režiju pre svega -- živi bili pa videli...

znachi da ga ne gledam, jer oskar i nije neka potvrda kvaliteta, vishe sluzhi za zaglupljivanje narodnih masa))
...ali ako i prosechni gledalac uspe da skonta film na nachin kako si ga ti video, onda nema shanse za oskar.
man ray loves me man ray loves me 17:40 23.08.2008

Re: Duki/Maki,

ništa home video i te fore, nego veliko platno!

i to ne bilo koje, vec IMAX !
angie01 angie01 17:53 23.08.2008

Re: Duki/Maki,

kažem bioskop mislim bioskop


pa vidi, ja OBOZAVAM bioskop- al ovde mi oslabila ljubav, ovakvu vrstu filmova daju samo u onim sajber slama, preveliko platno, pa su likovi i svena uvecani i konkavni, pa da bi pogledom obuhvatio deshavanje, stalno moraju da ti ochi idu levo-desno, gore-dole, a o nabudzenom zvuku i da ne pricham- chisti stres, samo se trzash,
pa onda izadjesh umorano- zato i chekam da olabavi gledanoS, pa da ga gurnu u neku normalnu salu.
aca_10 aca_10 13:46 25.08.2008

2 face harvey

Cini mi se da je ovaj lik arhetip pravde...cisto malo zapazanje
E da i terbalo bi da procitate neke stripove o batmanu, ne secam ih se bas toliko dobro ali ta ideja da nema batmana bez dzokera i da mu on to licno kaze je iz nekog stripa. Naravno ne secam se kako je sve to sklepano u stripovima i da li ima dubinu kao film ali i dalje batman je ovakav zbog stripova.
Dawngreeter Dawngreeter 13:54 25.08.2008

Re: 2 face harvey

Koncept da Betmen ne postoji bez Dzokera se cesto provlaci, ali nije toliko direktan. To je vise filozofsko naglabanje koje u filmu moze jasnije da se izrazi jer nema dve kilotone super-negativaca kao u stripu pa je intimni ja-to odnos jasniji. Ono u cemu jeste napravljen ogroman pomak je kada je jedan od stripova poceo jasno da insinuira (pretpostavljam da si na njega mislio, naleteo sam i ja na tu referencu u neko mod tekstova na netu malo pre premijere) da je vrlo moguce da je Betmen lud koliko i Dzoker i bilo koji drugi kostimirani manijak, samo sto ludilo ispoljava na drugaciji nacin.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana