U prethodnim nastavcima (koji se sad srećno odmaraju u arhivi bloga!) bilo je reči o dva klasična argumenta protiv postojanja vanzemaljske inteligencije. I Fermijev paradoks i Karterov argument odnose se na astrofizički i probabilistički aspekt problema (ne)postojanja vanzemaljskih civilizacija. Valja se, međutim, pozabaviti i biološkim aspektom, naročito s obzirom na činjenicu da postoji jedan vid sistematske razlike u viđenju problema vanzemaljskog života između astronoma i biologa, koja je tek odnedavno počela da se prevazilazi i smanjuje. Ključnu ulogu u tome igra treći veliki anti-SETI argument, koji se najčešće naziva argumentom iz biološke kontingencije. Veliki paleontolog Džordž Gejlord Simpson se uobičajeno smatra začetnikom argumenta iz biološke kontingencije, s obzirom da je 1964. godine u Science-u objavio jedan vrlo ugledan i citiran članak pod rečitim naslovom "O ne-obilju humanoida". Simpson je u naučnim krugovima poznat kao jedan od klasika "Moderne sinteze", tj. savremene teorije evolucije, čovek koji je udario temelj povezivanju evolucione biologije i paleontologije, i koji je bio svakako najveći ekspert 20. veka za evoluciju sisara u kenozoiku (tj. nakon velikog izumiranja na granici kreda-tercijar pre 65 miliona godina). Manje je poznato, ali Simpson sam priznaje u pomenutom članku, da je bio strastveni čitalac i pravi "fan" naučnofantastične književnosti. Upravo ga je to i motivisalo da razmišlja o teškom problemu položaja vanzemaljskog života u biološkom morfološkom prostoru.
Simpson je, dakle, tvrdio da je, nasuprot slici koja se dobija iz većine naučnofantastičnih dela u kojima se pojavljuju vanzemaljska inteligentna bića, delić morfološkog prostora u kome se nalaze humanoidi ili bilo kakvi oblici života slični čoveku - makar samo slični iz velike daljine - skoro infinitezimalno mali. Stoga je verovatnoća da evolucija, makar polazila sa identičnih biohemijskih osnova na velikom broju planeta, krećući se suštinski slučajnim hodom (poput pijanca ili Braunove čestice) dođe i samo dva puta u taj deo morfološkog prostora zanemarljiva. Drugim rečima, broj uslova koji je neophodni da se steknu da bi prirodna selekcija (i drugi manje značajni evolucioni mehanizmi, poput genetičkog drifta) dovela na dva mesta do nezavisnog nastanka nečega sličnog čoveku je isuviše mala da bismo imali prava da očekujemo da se to odigralo još negde u našoj Galaksiji, ako već znamo da se jednom odigralo na Zemlji. Ako tome dodamo i mogućnost da biohemijski temelji života zapravo mogu biti sasvim drugačiji na drugim planetama, onda se SETI projekti (koji su otpočinjali upravo u vreme pojave Simpsonovog članka sa slavnim projektom "Ozma") čine potpuno osuđenim na neuspeh.Isto to bi se moglo predstaviti kroz poznati misaoni eksperiment Simpsonovog briljantnog studenta Stivena Džej Gulda o "premotavanju trake" (iz sjajne knjige Wonderful Life koju svima najsrdačnije preporučujem; naslov je inspirisan skoro istoimenim filmom Frenka Kapre). Umesto da zamišljamo evoluciju sa istom biohemijskom osnovom na različitim planetama, zamislimo da smo premotali traku evolucije do Kambrijske eksplozije - ili perioda nešto nakon nje, u doba fosila iz Bardžesovog škriljca u Britanskoj Kolumbiji, najslavnijeg nalazišta kambrijskih fosila. Da li bi evolucija koja bi krenula sa istog tog polazišta dovela nakon 500 miliona godina do bilo čega i iz daljine sličnog čoveku? Guld - sledeći u suštini Simpsonov argument o morfološkom prostoru - odlučno odgovara sa NE! Štaviše, on tvrdi da je verovatnoća pojavljivanja i mnogo većih grupa koje sadrže čoveka, recimo sisara, krajnje zanemarljiva ukoliko bismo "premotali traku" evolucije. Ovo je suština pojma kontingencije: izgled bioloških i istorijskih sistema nije određen jednostavnim uzročno-posledičnim vezama, već ekstremno kompleksnim nizom faktora koji su suštinski nepredvidljivi i neponovljivi. Sve u biosferi bi bilo sasvim drugačije, i verovatno ništa ne bismo bili u stanju da prepoznamo, osim jednoćelijskih organizama i eventualno najširih taksona (poput zglavkara ili dupljara). S obzirom da veličinu - preciznije, broj dimenzija - morfološkog prostora, mogli bismo eksperiment ponavljati milionima i milijardama puta bez da dobijemo bilo šta i izdaleka slično humanoidima. Slično rasuđivanje su u više mahova tokom poslednjih nekoliko decenija izražavali i neki drugi istaknuti evolucionisti, poput Ernsta Majra i Franciska Ajale.
Osnovni problem sa argumentom iz biološke kontingencije uočili su otprilike u isto vreme, tokom SETI rasprava iz 1980-tih, astronom Karl Segan i upravo već pomenuti Stiven Džej Guld (koji je lično pružao podršku i čak potpisivao peticije u prilog SETI projekata): ono što tražimo nisu humanoidna inteligentna bića, niti bića koja na bilo koji način liče na nas, već bilo kakva inteligentna bića. A da li je to i dalje malo verovatno zavisi od veličine onog dela morfološkog prostora koji zauzimaju inteligentna bića generalno ili bar ona široka klasa inteligentnih bića koja je sposobna za razvitak tehnologije i komunikacije. Ovo je povezano sa širim i veoma interesantnim pitanjem u kojoj je meri inteligencija (ili bar inteligencija ljudskog tipa koja vodi do sistematskog pravljenja i korišćenja oruđa) adaptivna karakteristika ili ne. Oko ovoga postoje žestoko sukobljena mišljenja, pri čemu nas dosadašnje iskustvo ne može značajno poučiti u tom smislu, pre svega zbog veoma kratkog postojanja modernog čoveka na Zemlji. Ukoliko se ljudi unište tokom ovog veka (za šta, nažalost, postoji značajna verovatnoća), biće to posledica naše inteligencije sposobne za pravljenje i korišćenje oruđa. S obzirom na mogućnost takvog ishoda, teško je tvrditi da naša vrsta inteligencije nužno povećava naše šanse za opstanak, kao što je slučaj sa svim adaptivnim karakteristikama. Jednostavno, suviše je rano za ocenu toga, jer su evolucione vremenske skale u toj meri veće od onih na koje su nas navikli ljudski život i istorija.
Čini mi se da je u originalnoj formulaciji argumenta iz biološke kontingencije veliku ulogu igrala činjenica da je Simpson u to doba imao pristupa uglavnom lošoj SF književnosti iz doba originalne "spejs-opere", pisanoj u tragično lošem antropocentričnom maniru jednog Hajnlajna ili van Fogta. Dela velikih majstora, poput Stanislava Lema (npr. Eden, Solaris, Glas gospodara, Fijasko), braće Strugacki (Piknik kraj puta), Ursule Legvin (Svet se kaže šuma) ili u novije vreme Elistera Rejnoldsa (Revelation Space) ili Karla Šredera (Permanence) bi mu sasvim sigurno pružila sasvim drugačiju perspektivu na zamislive predstavnike vanzemaljske inteligencije. Na optimističnoj strani, moglo bi se ispostaviti da je inteligencija ne samo adaptivna, već i konvergentna karakteristika. Nešto slično tome zagovara istaknuti savremeni palentolog Sajmon Konvej-Moris, a i većina tehno-optimista od Džulijana Hakslija naovamo (recimo u poslednje vreme onih okupljenih oko različitih savremenih transhumanističkih pokreta). U tom slučaju bi se zapremina adekvatnog regiona morfološkog prostora koji sadrži inteligenciju sposobnu za komunikaciju preko međuzvezdanih udaljenosti značajno povećala, jer bi, na izvestan način, "mnogi putevi" vodili u tom pravcu.
Doduše, argument iz biološke kontingencije bi mogao dobiti značajno pojačanje ukoliko se spekulativna, ali ekstremno zanimljiva ideja poznatog savremenog paleontologa Dejvida Raupa o mogućnosti pojave neinteligentne "tehnologije" koja bi se mogla pobrkati sa autentičnom vanzemaljskom tehnologijom. Najlakše je to razumeti preko primera izuzetno sofistikovanog i specijalizovanog ponašanja pojedinih životinja na Zemlji: arhitektura termitskih kolonija, sonar slepih miševa, hemijska tehnologija (višekomponentni otrovi) pojedinih insekata predstavljaju primere ponašanja koja bi za nekog eventualnog vanzemaljskog posetilaca koji ih ne posmatra u kontekstu lako mogla biti indicija inteligentnog inženjeringa. S obzirom da (kako je, recimo, opsesivno upozoravao Stanislav Lem u svojim velikim romanima o kontaktu) mi teško možemo doći do adekvatnog konteksta u nepoznatom okruženju drugih galaktičkih habitata, nešto slično bi se moglo i nama desiti. Konkretno, Raup je sugerisao i da bi recimo pokušaji kontakta putem radio talasa mogli otkriti živa bića koja su evoluirala da koriste radio talase u komunikaciji, baš kao što većina životinja na zemlji koristi zvučne talase ili vizuelne informacije, ali koja su podjednako evoluciono daleko od inteligencije kakvu tražimo kao što su slepi miševi evoluciono daleko od konstruktora sonara za podmornice.
Sve u svemu, lično mi se čini da je argument iz biološke kontingencije jak, ali ne i nesavladiv. On predstavlja ograničenje sa kojim se svaka ozbiljna studija SETI problematike mora suočiti. Međutim, osećati se suviše ograničeni njime je pogrešno barem sve dotle dok evolucioni status inteligencije (a posebno inteligencije sposobne za pravljenje i korišćenje oruđa) ostaje nejasan. Slično kao što nedostatak potpuno opšte i egzaktne definicije pojma broja sve do 1930-tih godina (i radova Čerča, Tjuringa, Klina, Posta i drugih) nije omeo matematičare prethodnih vekova da sa brojevima operišu i postignu veličanstvene rezultate, tako ni nedostatak egzaktne definicije inteligencije ne treba da bude prepreka za dalji rad u astrobiologiji i SETI-studijama. Sa druge strane, napredak u evolucionoj biologiji, pa i antropologiji i evolucionoj psihologiji u poslednjih deceniju-dve obećava znatno bolji uvid u status inteligencije i pravilnu evaluaciju odgovarajućeg dela morfološkog prostora. U međuvremenu valja biti maksimalno otvorenog uma u vezi sa ovim pitanjima, te analizirati najširu mrežu mogućih astrobioloških situacija u Galaksiji. Zanimljivo je da se tu mogu postići interesantni rezultati koristeći simulacije nastanjivih zona, o čemu više u narednim tekstovima.