Kako otići u privatnike

bikini RSS / 30.08.2008. u 07:53

Kada sam od dugarice dobio link do zanimljivog teksta na ovom Blogu (ispovest preduzetnice početnice) odlučio sam da odvorim nalog pa da povremeno ponešto i napišem.

Dakle, kako otići u privatnike?

Mislim da je najlakše prelomiti ukoliko ste obrazovani kadar, imate slabe šefove i ako se ujutro budite nervozni što još jedan dan morate da provedete na tom poslu.
Problem je i kada shvatite da u firmi, u vašem timu, imate gomili ljudi koji samo pričaju, interno sastanče, a ništa produktivno ne izlazi iz njih i onda je pritisak na one prave šljakere najveći, jer firma mora sve da hrani. Kada dođe do problema, vešto prebacuju odgovornost jedan na drugoga i na kraju se koplje slomi uvek na najnižim u lestvici - a to su šljakeri...

To je situacija kada imate vodju projekta, pa vodju svih vodja projekata, pa direktora IT-a koji je podređen direktoru sektora, a ovaj tehničkom direktoru koji odgovara direktoru marketinga koji, na kraju, podnosi izveštaje direktnom vlasniku. I to sve u firmi od 50 do 60 ljudi. Jasno vam je odmah da ste u parazitskoj firmi i da morate odatle što pre.

Ako ste šljaker u takvoj firmi logično je da preskočite sve te lance nesposobnih ljudi i da u početku postanete vlasnik firme, koji je ujedno i glavni izvođač IT poslova, jer to najbolje radite. Naravno, ta situacija ne sme potrajati dugo jer onda postajete samozaposleni pojedinac koji nema prihoda kada ne radi, a to nije poenta. Glavni dobitak svega je da se srećniji, jer upravljate svojim životom, radite za skoro do 10 puta veću satnicu, jer se direktno se dogovarate sa kupcem. Ako ste inventivni i imate dobru ideju i ako ste uporni, uspeh ne može izostati.

Evo priče koja opisuje upravo tu situaciju i koja je i meni pomogla da se lakše odlučim..

Ne tako davno živeo je srećan i vredan mrav koji je svaki dan dolazio rano ujutro na posao. Svaki radni dan je bio veseo i dobre volje i veoma često je pevušio vesele pesmice. Bio je srećan da može da radi i njegovi rezultati su bili odlični, međutim radio je bez usmerenja jer uopšte nije imao nadređenog šefa. Zato se je gospodin stršljen, direktor firme, odlučio da takva situacija ne sme dugo da potraje i zaposlio je bubamaru koja je imala velika iskustva sa vođenjem ljudi.

Prva briga bubamare je bila da organizuje praćenje dolazaka mrava na posao kao i beleženje njegovih odlazaka. Uspostavila je sistem upisivanja dolazaka i odlazaka i dobila pohvalu direktora. Kao nagrada, doneta je odluka da se zaposli sekretarica koja će pomoći u pripremanju dosijea radnika i u kreiranju izveštaja. Zaposlili su pauka i on je odmah uspostavio sistem arhiviranja i postao je odgovoran za preuzimanje telefonskih poziva.

Vredni mrav je i dalje samo radio, radio i radio. Direktor stršljen je bio oduševljen sa izveštajima koje mu je pripremala bubamara i počeo je da zahteva uporedne studije sa grafikonima, pokazateljima i analizama trenda razvoja. Zbog toga je trebalo zaposliti hrčka kao pomoć direktoru i kupiti nov računar sa kvalitetnim kolor štampačem.

Veoma brzo je srećni i vredni mrav počeo da se žali da ne može da dođe do daha, jer je pored celog posla, koji je inače obavljao, morao da se bavi i sa svom tom papirologijom pošto su uvedena nova pravila.

Direktor je odmah uvideo da mora brzo da deluje. Kreirao je novo radno mesto šefa službe koji je imao zadatak da nadzire srećnog i vrednog mrava. Na radno mesto su zaposlili cvrčka koji je prvo zamenio ceo nameštaj u svojoj kancelariji i dobio novu ergonomski oblikovanu stolicu kao i najnoviji laptop.

Naravno, pošto je već bilo dovoljno računara, trebalo je kupiti i postaviti mrežni server. Novi vođa službe je trebao pomoćnika (koji je ujedno bio i njegov pomoćnik u prethodnoj firmi) za pripremanje strateškog nacrta vođenja, kako ljudi, tako i proračuna nove službe. U celom tom okruženju mrav je bio sve manje srećan i sve manje vredan.

“Moraćemo naručiti izradu studije o socijalnom raspoloženju i zadovoljstvu zaposlenih u firmi”, stručno je primetio cvrčak.

Kada je jednog dana direktor stršljen pogledao brojeve i shvatio da firma u kojoj radi srećni i vredni mrav nije više tako produktivna kao pre, zamolio je za pomoć najelitnijeg savetodavca, gospođu sovu, da mu napravi dijagnostiku stanja u firmi i da predloži rešenja za poboljšanje stanja. Gospođa sova je po tromesečnom analiziranju odnosa u firmi predala sledeći izveštaj: “U firmi je previše zaposlenih!”.

Direktor stršljen je poštovao saopštenje i odmah je otpustio mrava.

Pouka priče:
Nikad ne budi srećan i vredni mrav. Više ti se isplati biti nesposoban i da ne radiš ništa. Nesposobni ne trebaju nadzornika. Ako si uprkos tome produktivan, nikad ne pokaži da si veseo dok radiš jer za tako nešto nema opravdanja.

Ako hoćeš na svaki način biti kao mrav otvori svoju sopstvenu firmu.
Tako ti neće biti potrebno da radiš za stršljena, bubamaru, pauka, cvrčka (i njegovog pomoćnika), sovu i hrčka.

Nažalost, cela ova priča se oslanja na univerzitetska istraživanja koja kažu da većina ljudskih bića teži ka parazitskom životu.



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Krugolina Borup Krugolina Borup 17:17 30.08.2008

Sjajno...

Pročitala sam priču prvo na Constrictorijinom blogu, a sad vidim da imaš i svoj.

Ja sam od 17. godine počela da radim za kojekakve firme preko omladinske, pa na određeno, pa na neodređeno... i državne i privatne, sve sam prošla. I onda shvatim da je glupo da ja njima zarađujem njihove pare, pa u najgore moguće vreme, 97e, krenem u preduzetnike. Elem, nije bilo lako, ali se nikad nisam pokajala.

U prvoj firmi u kojoj sam radila s nežnih 17 leta, a koja više i ne postoji jer je davno otišla u stečaj, rekli su mi da sam "konj koji dobro vuče" i u drugoj rečenici ponudili stalan posao. Pobegla sam glavom bez obzira...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana