Evo, pokušaću da se pozabavim jednom neatraktivnom temom, već godina prilično istrošenom u javnosti i znam unapred - za mnoge prilično dosadnom. To su prisilne migracije, odnosno sudbina skoro milion ljudi koji su od 1991. godine prodefilovali kroz Srbiju, a usled ratova, etničkih sukoba i raspada bivše SFRJ. U širem smislu pojma, svi ljudi koji su usled različitih opasnosti, ratova, etničkih sukoba, političkoga stava, elementarnih nepogoda, verskih ubeđenja, rasne i nacionalne pripadnosti, bez svoje slobodne volje i u opasnosti za život, napustili svoje prethodno mesto življenja mogu se smatrati izbeglicama. Međunarodno - pravno značenje ovoga pojma, zabeleženo u konvenciji UN o izbeglicama je nešto drugačije, i razlikuje slučaj ako se to događa unutar teritorije jedne države ili ako osobe pogođene prisilnom migracijom pređu na teritoriju druge država, pa se prvi zovu raseljena lica a drugi izbeglice. Postoji tu još nekih pravnih termina bitnih za regulisanje ove materije, kao što je "zemlja porekla" ili "sigurna treća zemlja", ali da sa tim ne davim jer nije toliko bitno za ono što sam hteo da kažem.
Radeći na jednom projektu vezanom za sistemska rešenja oko trajnih i održivih rešenja za izbeglice, došao sam do saznanja do kojih i nisu trebala neka osobito temeljita istraživanja. Srbija nema populacionu politiku, Srbija nema migracijsku politiku, Srbija nema integracijsku politiku za izbeglice i Srbija nema politiku vezanu za repatrijaciju izbeglica.
Evo nekih primera. Sredinom 2002. godine, Vlada pok. Zorana Đinđića donela je strategiju za zbrinjavanje izbeglica koja je podrazumevala i zbrinjavanje raseljenih sa Kosova. Strategija je sadržavala mere i korake vezane za povratak u zemlju porekla i mere vezane za integraciju u Srbiji. To je bio neophodan sistemski početak i u toj strategiji je predviđen niz zakonodavnih, budđetskih i administrativnih mera kako bi se postigao rezultat. Već 2003. godine, ta strategija je zapostavljena, a dolaskom prve Koštuničine vlade ona je, iako nikada nije ukinuta niti menjana, prosto nestala. Na sajtu Vlade Srbije to je jedini strateški dokumenat koji je skinut i na koji postoji samo neki link vezan za strategiju oko smanjenja siromaštva, za koju je opet trebalo čitava godina da je pod pritiskom EU Labus uvede u program vlade. Čak komisija koja se bavila tom strategijom nije se zvala Vladinom komisijom nego "kancelarijom potpredsednika Vlade za smanjenja siromštva" Dakle i simbolički, poruka koja je to "rupa na svirali", je više nego jasna. U isto vreme postoji Komesarijat za izbeglice Srbije, formiran 1992. godine prema nekom anahronom zakonu o izbeglice koji ne zadovoljava ni najelementarnije norme iz oblasti ljudskih prava i bilo bi veoma zanimljivo da nrki ekspert iz upravnog prava ili iz oblasti državne uprave pokuša definisati prirodu te institucije. U uporednoj svetskoj pravnoj praksi tako nešto ne postoji.
Šta je komesarijat? Nije ministrastvo, nije agencija, nije ni telo nekoga drugoga ministarstva. Donosi u prvom stepenu rešenja a organ za žalbu po tim rešenjima je MUP. On opet sa MUP-om nema formalnih ni suštinskih veza. Ima nekakve službenike na terenu,po opštinama i oni se zovu poverenici. No ti poverenici nisu državni službenici, nego službenici koje imenuje i plaća lokalna samouprava. Funcionalno,hijerhijski, teško je odrediti za koga su vezani, a obavljaju poslove za centralnu vlast.
Sarajevska deklaracija je međunarodni ugovor koji su potpisale tri države iz regiona početkom 2005. godine. SCG čiji je Srbija pravni slednik, Hrvatska i BIH. Deklaracija je regulisala načine za trajno rešavanje izbegličkog pitanja u regionu, na incijativu OSCE i drugih međunarodnih institucija te utvrdila jako precizne rokove za njihovu razradu i implementaciju. Poseban naglasak je u njoj na mogućnost povratka izbeglica i obaveza države porekla u tome smislu. Prvi korak je stvaranje tzv. mape puta koje je bila dužna da napravi svaka država pojedinačno, te da onda te mape dogovorno integrišu u zajedničku matricu koja bi bila plan akcije i redosled poteza. Hrvatska je svoju mapu uradila polovinom 2005. godine, BIH nešto kasnije, a Srbija ni dan danas. Organ zadužen za taj posao je Komesarijat za izbeglice. Objektivno, Srbija je prepreka za implementaciju sarajevskoga sporazuma.
I da više ne detaljišem jer ću vas uspavati. Posledica svega je da o izbegličkom problemu u Srbiji niko organizovano ne brine, da izbeglice služe i da se pominju uglavcnom kao predmet političke manipulacije, da najveći broj njih živi veoma teško i uz nopisive probleme, da ih je oko 70 posto nezaposleno, a da značajan broj radi u sivoj zoni uz neviđenu eksploataciju i poniženja. Da ne mogu pristupiti ranije stečenoj imovini u zemlji porekla...i da ne nabrajam. A milion tih svakodnevih problema velike mase ljudi mogli su biti prevaziđeni bez dodatnih para, uz samo osmišljeni sistemski pristup. No, o ljudima očito, na ovim našim stranama niko ne brine. Kako domaćim tako i izbeglicama...