"It is much easier to become a father than to be one."
Kent Nerburn
Uvek smo se trudili (moje Zence i Ja) da se u vaspitavanju svog sina pridrzavamo Do As I Do devize. Svesni naravno da deca uvek u principu usvajaju matrice ponasanja koje vide. Sto god mi pricali i objasnjavali, reci dobijaju pravo znacenje tek ako su potkrepljene primerom. Zato ne prelazim ulicu na crveno bez obzira koliko mi se zuri, ne bacam papirice po ulici, bez obzira sto me nervira da vucem otpatke po dzepovima satima dok ne prodjem pored neke kante, ne parkiram auto gde stignem (na primer u desnoj traci bulevara sa ukljucena 4 zmigavca)... ma sve u svemu trudim se da budem pravi role model.
Dakle to je to. Idemo dalje.
Poslednjih dana se setamo svako popodne (u pricu sad ubacujem i Bebce u kolicima i Zence) i u saobracaju ucestvujemo aktivno kao jako spora grupa kojoj treba dosta vremena da se pomeri sa tacke A u tacku B. Usporavaju nas razne stvari (interesantni dogadjaji na putu koji su u stanju da sasvim zaokupe paznju 4godisnjaka na primer) ali trenutak na koji vam skrecem paznju jeste prelazenje ulice.Mozete zamisliti tu kolonu (ziva bica zanemarujem, brojacu samo pratece rekvizite: lopta, trotinet, bicikla, ranac komada 3, kokice, voda, sok, torba sa bebecim stvarima ... i naravno bebeca kolica).
Dakle to traje. I necu da gresim dusu, vozaci uglavnom imaju strpljenja, bez obzira koliko im se zuri (kuci il' kod svalerke/svalera), koliko god da im se od neceg bezi.
Uglavnom.
Ali, s vremena na vreme, pojavi se neki Bahati cija je zurba jedino vazna i tih par sekundi koliko se mora stajati da bi Vesela druzina promilela preko nekoliko traka kolovoza mu predstavljaju ogromni problem. I ti uvek (vesti vozaci u svojim glavama) pokusavaju da se promuvaju okolo, preko ili kroz nas.
E takvima ja nanu naninu. Grubo. Drsko. Nasilno. Prostacki. Jer tako zasluzuju. Uglavnom poviju repove i pobegnu, ostali spuste pogled i postide se. Sta da kazem. Ima me. Ostavljam Utisak.
Tako bilo i sinoc.
Kad sam zavrsio sa jos jednim cuo sam Zence:
- Zasto se svadjas? Vidis da te deca gledaju?
Ceo prizor je gledao moj mali i jos neka devojcica koja se sa bakom (valjda - izvin'te Gospodzo ako gresim) slucajno zatekla na trotoaru pokraj Scene prostakluka. Ona me je gledala uplaseno, iznenadjeno i zbunjeno.
Ono sto je mene zabolelo jeste da u Njegovim Ocima nije bilo iznenadjenja.
Shvatio sam da me je suvise cesto vidjao takvog.
E pa ja ne mogu vise da pisem. Mnogo sam besan. Na sebe. Ako ne znate zasto idite na drugo mesto. Ja necu da objasnjavam. Ostajem da se nerviram. I obecavam da cu se truditi da se vise necu biti takav. Nebitno da li je On sa mnom ili ne. Uvek ima neko dete da te gleda.
When God was creating fathers, He started with a tall frame. An angel nearby said, "What kind of father is that? If you’re going to make children so close to the ground, why have you put fathers up so high? He won’t be able to shoot marbles without kneeling, tuck a child in bed without bending, or even kiss a child without a lot of stooping." God smiled, "Yes, but if I make him child size, who would children have to look up to?"