Da li postoji vremenski termin, neka upotrebljiva formula ili pozitivno iskustvo koje bi proces suočavanja s prošlošću, na prostoru bivše Jugoslavije, pokrenuli sa mrtve tačke?
Da li je ovaj proces potreban i uopšte moguć kada je jezik kojim oficijelne politike komuniciraju prepun nerazumijevanja, optuživanja i govora mržnje ?
Mijenjajući uloge političari tako ponekad govore kao da su žrtve , a žrtve opet često govore kao da su političari.
U ovom trenutku se suočavanjem sa prošlošću bave, sa većim ili manjim uspjehom, tek poneka nevladina organizacija ili udruženja koje čine same žrtve.
Ne postoje jasne nacionalne incijative u državama nastalim raspadom Jugoslavije koje bi ovaj proces izdigle na nivo državnog projekta, neophodnog da bi se naša društva suočila sa svim jasno utvrđenim činjenicama iz proteklih ratova. Nemamo problem da saznamo što više o zločinima koji su činjeni „ nama“ od „ drugih“, ali on nasta kada treba da pričamo o zločinima koje smo nad „drugim“ činili mi...“jer ne mogu se izjednačiti žrtva i zločinac“ .
Utvrđivanje istine o ratnim zločinima je potrebno da bi naša društva mogla da grade svoju pravednu, stabilnu i demokratsku budućnost.
Možemo se skrivati i okretati glavu od istine, ili tražiti načine da prije nego što se sa istinama suočimo tražimo načine da ih opravdamo i učinimo manje lošim. To naravno dugoročno nije riješenje, a primjer tome je i otvaranje, zatvorenih, bolnih tema početkom 90-ih koje su uspiješno rasplamsale rat i koje i danas uspješno rasplamsuju mržnju.
Meša Selimović u romanu Derviš i smrt, piše:
Istine su ponekad vrlo čudne, a mi uvjeravamo sebe da ne postoje, jer ih se stidimo, kao gubave djece, iako one zbog toga nisu manje žive i manje istinite. Obično uljepšavamo svoju misao i krijemo guje što laze u nama. Zar ih zaista nema, ako ih krijemo ?
Traganje za istinom je dug proces ali prije svega u pitanju je ozbiljan i težak posao u kom nema mijesta amaterizmu i avanturizmu.
U Njemačkoj taj proces još uvijek traje iako je rat završen prije više od 60 godina.
Kod nas ovaj proces, barem u onom potrebnom obliku koji podrazumijeva suočavanje cjelokupnog stanovništva sa istininom još nije ni počeo.
Da li smatrate da je ovaj proces moguć i potreban ?
Mislite li da je moguće formirati zajedničku Komisiju za utvrđivanje istine na prostoru bivše Jugoslavije u kojoj bi učestvovale i institucije novostvorenih države ?
Ovo je i ideja koju su nedavno incirale organizacije iz BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske sa namjerom da ovakva Komisija unaprijedi i pomogne do sada započete procese, kao i da pokrene nove incijative u potrazi za istinom.
Ili je možda važnije ove procese uraditi prvo u samim državama, učesnicama ratova...
Šta mislite?