Šta čovek da kaže na vest iz Blica o međunarodnoj tuči zbog WC-a? Da se radi o zemljama (i narodima) koje ne poznajem verovatno bih se nasmejao, slegnuo ramenima i zaboravio. Međutim, pošto to nije slučaj osećam se "prozvanim".
Meni je u celoj priči najzanimljivije da je srpskim bilmezima jednostavno nepojmljivo da WC može da uvredi i da bude predmet protesta potencijalnog korisnika, pa je čitava priča o pogledima, turskoj odbrani ženske časti itd. (usuđujem se tvrditi) izmišljena. S druge strane, turski bilmezi često ne umeju da se izražavaju bilo čime osim pesnicama.
No, vratimo se uzroku - javnom klozetu. O stanju tih institucija u nas je često pisano. Ono što ja još uvek pamtim kao veoma nadahnuti tekst je nezaboravni Tirnanićev esej o beogradskim javnim WC-ima iz osamdesetih [prvi put objavljen u Ninu, a zatim u zbirci njegovih tekstova "Beograd za početnike"]. Pisali su i drugi, posle, ali mislim da bi svaki, pa i taj Tirnanićev tekst mogao da se objavi danas i da bi većina pomislila kako ga je pisao juče, a ne pre skoro pa 30 godina.
E, u tome je razlika? Koja razlika?
Stanje javnih WC-a u većem delu Turske je nešto što nekome ko dolazi iz Srbije, pa i iz Mađarske (ja sam se preselio u Istanbul iz Budimpešte), ne može da promakne kao mali kulturni šok. Naime, čisti su i čovek ne mora da ostavi svoje dostojanstvo, recimo u kolima, da bi obavio kakvu god nuždu, bilo da se radi o WC-u na benzinskoj pumpi, muzeju, autobuskim stanicama itd.
Sledeće sam napisao pre tri godine u putopisu na mom blogu, radi se o muzeju na otvorenom u Efesu koji svakodnevno posećuje ogromna količina turista: "Na izlasku iz muzeja odlučujem se, iako nije bila preka potreba, da obavim veliku nuždu. Po ko zna koji put sam fasciniran čistoćom tih, tako važnih, javnih ustanova u Turskoj. Kad ćemo mi dostići taj nivo?"
No, pišući prethodna dva pasusa nisam ni dotakao pomenutu razliku. Naime, supruga mi kaže da su javni WC-i u Turskoj početkom osamdesetih bili u sličnom stanju kao srpski i da se to počelo menjati dolaskom Turguta Ozala na vlast. Početkom osamdesetih? Upravo kada je napisan esej koji pominjem!
E u tome je razlika!
Šta treba da se desi da bi se to stanje promenilo?
Beleške na margini
Doživljaj iz 2001. Na nekoj benzinskoj pumpi na Vračaru, bradati "majstor" mi toči gorivo u sitne noćne januarske sate i pita me: "A čija ti je to registracija?"
Turci su u svojoj nadi za EU odavno promenili tablice tako da liče na evropske.
"Turska", kažem, “živim u Istanbulu.”
Rukavom one crvene uniforme od veštačke kože "majstor" obrisa slinu koja mu je curila iz nosa, pa kaže:
"E ne bih tamo mogao živeti pa da mi plate."
"Zašto?", pitam.
"Ne znam, nekako su mi prljavi ti muslimani."
"Je si li ti bio u Istambulu ili u Turskoj uopšte?"
"Nisam."
Točenje je bilo završeno pa nije imalo smisla nastavljati ovaj jalov razgovor, osim toga moja "prljava muslimanka" me je čekala u kolima. Mogu samo da zamislim stanje WC-a njegove benzinske pumpe [ako je uopšte "radio"].
...
Pre tri godine, pre naše selidbe u ove krajeve, supruga je došla da iznajmi kuću. Seosku ali ne baš ortodoksno seosku (WC-i su često u kraj bašte). Jedna joj je bila OK ali je WC u kupatilu bio čučavac. Rekla je gazdi da to ne dolazi u obzir i da smo mi navikli na WC šolju. "Nema problema", kaže gazda Ali, "promeniću." Tri nedelje kasnije kad smo stigli samo što se ne upišah od smeha. Gazda Ali je nakalemio WC šolju na čučavac!!!
Ubrzo po doseljenju (2-3 dana) morao sam za Novi Sad. Tamo ispričah bratu od tetke, građevincu, o toj instalaciji. "Neće valjati", reče i objasni mi da i čučavac i WC šolja imaju "S" cevi, tako da je to dupli "S" i da nema šanse da to odlazi puštanjem vode. "Taložiće se, a onda će početi da povraća." Kako mi je to rekao tako mi je zvonio mobilni i Fu mi je, van sebe, opisala upravo ono što sam čuo pre par sekundi... Na žalost nemam fotografiju te instalacije - fleš memorija za digitalac mi je riknula tih dana, a kad sam se vratio sve je bilo sređeno.